Rat u Ukrajini i njemačka konfuzija: Raspada li se "europsko jedinstvo", kako tvrde iz Berlina, ili ga nije niti bilo?

Danas i sutra održava se summit lidera Europske unije na kojem bi glavna tema trebala biti kako dodatno pomoći Ukrajini kroz dogovor oko novog paketa sankcija prema Rusiji (to bi bio šesti po redu). Iz Kijeva već tjednima tvrde kako EU potkopava njihove šanse za otpor prema Rusiji zbog činjenice da Europa još uvijek nije Rusiji uvela dovoljno snažne sankcije koje bi, barem teoretski, natjerale Rusiju da ustukne ili da pak izgubi na snazi.

Jasno, nema dokaza da bi to zaista i zaustavilo Rusiju, ali što se Kijeva tiče svakako bi trebalo, odnosno moralo bi se probati. Pritom misle na europsku kupnju ruskih energenata, prije svega nafte i plina. Od početka ruske invazije na Ukrajinu prošlo je već gotovo 100 dana, a u tom periodu Europska unija je imala i više nego dovoljno vremena za uvođenje najoštrijih mogućih sankcija prema Rusiji. No, sve dosadašnje sankcije, iako ih na papiru ima puno i po Rusiju su svakako "neugodne", nisu nešto što bi moglo dovesti do preokreta u ovom ratu. Ukrajinske vlasti su toga itekako svjesne pa vrše još i veći pritisak na EU centre te ih sad već i prozivaju argumentirajući da Europa licemjerno čuva vlastite interese dok se kune u potporu Ukrajini.

Ima li istine u tome? Ima, poprilično. Europa je Rusiji uvela sve sankcije za koje su zaključili da će pogoditi više Rusiju nego njih. No, sad su na red došli energenti. Prekid kupnje ruske nafte i ruskog plina svakako bi nanio udarac Rusiji, ali možda bi u isto vrijeme Europa stradala još i više.

Nakon gotovo 100 dana rata postalo je očito da Europa nije osigurala i nema alternativu za ruske energente. Nagli prekid kupnje nafte i plina iz Rusije stvorio bi kaotičnu situaciju koju bi osjetili svi europski građani, a naročito europska industrija. Bila bi to velika žrtva. Jasno, iz ukrajinske perspektive Europa bi se definitivno trebala žrtvovati jer, eto, Ukrajina se svakako žrtvuje još i više. No, u Kijevu zaboravljaju da nije Europa (bar ne većina Europe) ta koja ih je dovela u ovu situaciju. Koliko god osuđivali rusku agresiju činjenica je da ista nije došla iznenada. Ukrajini je data prilika da izbjegne ovaj rat i Ukrajina je odlučila poslušati savjete koji su joj stizali iz SAD-a, da odbaci sve ruske zahtjeve (koji su se, u osnovi, svodili na ukrajinsko odustajanje od NATO članstva i davanje autonomije Lugansku i Donjecku, kako je i dogovoreno za vrijeme mirovnih pregovora u Minsku).