Ukrajinski bataljuni u Baltiku, Poljskoj i Finskoj kao "dodatna sigurnost" - ili ponor kontinenta

Prijedlog europskog povjerenika za obranu Andriusa Kubiliusa da se, nakon završetka rata, ukrajinske oružane snage rasporede u državama Europske unije koje graniče s Rusijom, otvara više od obične strateške debate. On zadire u samu logiku europske sigurnosti i razotkriva koliko se arhitektura kontinenta ubrzano mijenja, često bez jasnog konsenzusa ili svijesti o dugoročnim posljedicama. Kubilius, bivši litavski premijer i jedan od najglasnijih zagovornika oštre linije prema Moskvi, svoju je ideju predstavio kao "dodatnu sigurnosnu garanciju" Istočnom krilu — od Baltika i Poljske do Finske. No iza te formulacije stoji pitanje koje Europa dugo izbjegava: je li ovo obrana, ili početak nove faze konfrontacije, u kojoj bi ukrajinski veterani postali dio NATO-ove prve crte i time potencijalni okidač najopasnije eskalacije na europskom tlu još od Hladnog rata?

Logika zagovornika prijedloga oslanja se na argument iskustva: ukrajinska vojska je, htjeli to priznati ili ne, danas najiskusnija europska vojska za rat visokog intenziteta. U prilog ide i procjena da Ukrajina raspolaže stotinama tisuća ljudi koji su prošli rovove, dronove, elektroničko ratovanje i logistiku pod vatrom. U vrijeme kada se na ruskoj strani govori o proizvodnim kapacitetima za milijune bespilotnih letjelica godišnje, tvrdnja da Europa mora učiti "iz prve ruke" zvuči racionalno. Međutim, "učiti" i "rasporediti" nisu sinonimi – jedno je prijenos znanja, drugo je uvezivanje tuđe vojske u vlastitu obranu.

U baltičkom kontekstu ideja se predstavlja kao nadogradnja postojećeg NATO prisustva. Njemačka je već odlučila trajno smjestiti brigadu u Litvi, Amerikanci rotiraju oklopne postrojbe, a ukrajinski bataljun, kako se sugerira, bio bi još jedan sloj odvraćanja. To je, međutim, geopolitički eksperiment: prvi put bi postrojba države koja (još) nije članica NATO-a stajala kao "žica za povlačenje" uz savezničke snage na najizloženijem krilu. U praksi, to otvara ključna pitanja zapovijedanja, pravnog statusa i – prije svega – eskalacijskog rizika.

Tko zapovijeda ukrajinskoj postrojbi kada dođe do incidenta na granici? U kojoj se točki aktivira NATO-ov članak 5., a u kojoj čl. 42.7 Ugovora o EU? U kriznim scenarijima takve distinkcije ne rješavaju se na papiru, nego u minutama. Ako bi ukrajinski vojnik – raspoređen u, recimo, Latviji – poginuo u rusko-baltičkom graničnom incidentu, je li to napad na NATO, na EU, na Ukrajinu ili "ničije" za što se odgovornost razmješta između Bruxellesa, Kijeva i Washingtona? Zagovornici višestrukih garancija zaboravljaju da višestruke linije odgovornosti često znače i višestruke mogućnosti pogrešne procjene.