U Latinskoj Americi otpor se rijetko oblikuje kroz programe i institucije, a gotovo uvijek kroz lica heroja. Bolivar, Marti, Sandino, Che, Fidel, Chavez... to nisu samo povijesne figure, svi od reda imaju mitski status. U regiji u kojoj su narodi stoljećima gaženi od strane imperija, od španjolskog do američkog, ljudi su svoju potrebu za dostojanstvom i prkosom ugradili u likove velikih revolucionara. Nitko od spomenutih nije savršen, barem ne ako ih vrlo objektivno analiziramo, ali za mase Latinske Amerike, za potlačene, oni čak idu i korak iznad, postaju nešto poput lokalnih svetaca i spasitelja. Upravo oni, te mitološke figure, najveća su linija otpora imperijalizmu.
Kada je Che Guevara ubijen u Boliviji činilo se da je imperij riješio jedan problem. Maknuli su čovjeka koji je utjelovljavao komunističku "pošast". U stvarnosti su sebi stvorili vječnog neprijatelja. Od trenutka kad su ga položili mrtvog na onaj improvizirani kameni stol, lice dugokosog gerilca prestalo je biti samo fotografija, postalo je ikona. Imperij može tenkovima ulaziti u gradove, rušiti vlasti, otimati, embargom gušiti, ali ne može više nikad protjerati Chea s murala, zastava, majica, iz kolektivne misli. Njegov duh više se nikad ne može "deportirati" iz Latinske Amerike.