Od "nikad više rata" do "morate žrtvovati svoju djecu": Četiri prešućena razloga zašto europska elita poziva građane da se pripreme za rat

Sumorno, ali pred sam Božić u Europi se više ne govori o miru nego o ratu. Umjesto klasične praznične retorike o pomirenju i smirivanju napetosti, građane se zastrašuje i doslovno priprema na mogućnost velikog oružanog sukoba na kontinentu. Wall Street Journal, u tekstu "Nakon generacija mira Europa svojim građanima poručuje da se pripreme za rat", opisuje kako gotovo da ne prođe tjedan bez nekog dramatičnog obraćanja europskih političara ili vojnih čelnika koji upozoravaju da se treba "spremiti na rat" s Rusijom. Njemački kancelar uspoređuje Putina s Hitlerom, glavni tajnik NATO saveza govori da je sukob na vratima, britanski generali poručuju da javnost mora biti spremna "žrtvovati vlastitu djecu" (identičnu groznu poruku ponavljaju i francuska vojna lica). Za kontinent koji je svoju poslijeratnu legitimnost gradio na tome da je velika katastrofa dvadesetog stoljeća konačno ostala iza njega, već sama činjenica da se takav rječnik normalizira djeluje porazno.

Obnavlja se ili širi služenje vojnog roka, otvaraju se rasprave o masovnoj mobilizaciji, države članice NATO saveza dižu vojne proračune na razine koje su bile rezervirane za Hladni rat. Sigurnosne službe govore da se nalazimo "u prostoru između mira i rata", uz stalne priče o sabotažama, dronovima, cyber napadima... Građanima se šalje poruka da je "mir postao luksuz" (!), a da je nova norma osjećaj trajne ugroženosti. Cinično bismo mogli reći da nas masovno pripremaju na "novo normalno". To je duboka psihološka promjena. Generacije koje su odrastale na ideji europejstva kao projekta mira i blagostanja sada slušaju kako moraju biti spremne ginuti za isti taj projekt.

Kada političari doslovno otvoreno priznaju da će javnost "prihvatiti" rezove u socijalnim izdacima, nove poreze i ponovno uspostavljanje vojnog roka tek ako povjeruje u gotovo neizbježan napad, postaje jasno da je u tijeku, recimo to tako, svjesno oblikovanje svijesti. Rat se ne prikazuje više kao ekstremni neuspjeh politike i diplomacije (što uvijek jest) nego kao logičan nastavak sigurnosne strategije. U takvoj atmosferi nije čudno da i dio medija reagira euforično svaki put kada neki europski lider pooštri retoriku ili se počne otvoreno poigravati idejom slanja trupa u Ukrajinu. Na naslovnicama čitamo da je Europa "konačno postala čvrsta", kao da je spremnost da se krene prema scenariju općeg rata dokaz snage, a ne dubokog poremećaja vlastitih interesa i razuma.

Ako se ozbiljno shvati da najmoćnije zemlje Europske unije svjesno pripremaju stanovništvo na rat sa nuklearnom silom, nameće se pitanje što stoji iza te neuobičajene gorljivosti. Zašto europski lideri toliko grčevito guraju narativ o nadolazećem sukobu, umjesto da traže svaki mogući izlaz iz spirale eskalacije. Jedno od objašnjenja leži u strahu za vlastiti politički poredak. Elita koja je desetljećima živjela u uvjerenju da je liberalni model krajnje odredište povijesti sada gleda kako se i u samoj Americi događa dubok zaokret. Nova američka politika, koliko god bila kontradiktorna, svojim naglašeno konzervativnim i suverenističkim tonom više nalikuje ruskom stilu nego nekadašnjem liberalnom europskom. Nije teško sjetiti se kako je upravo Putin godinama govorio da će Zapad na kraju sam skrenuti prema konzervativnijim idejama. Možda upravo to europsko vodstvo doživljava kao prijetnju vlastitom opstanku.