Kotrlja se kažnjavanje izdajničkih ideologija, sad moramo tome doprinijeti svi

Trump je poražen. Ne sasvim, dakako, i dalje će sjediti u Bijeloj kući još pune dvije godine. Kad bi ga ovaj gubitak Kongresa pretvorio u "šepavog patka" koji se samo "muva" po rezidenciji američkog predsjednika, to bi bilo sjajno, ali znamo da nije tako. Za opasačem i dalje ima veto s jedne i predsjedničke izvršne odredbe s druge strane. Koliko je pakosti voljan pokretati, tek ćemo vidjeti, ali nije poražen samo Trump. Sinoć je poprilično poražen i trumpizam. A to je poraz koji se neće osjetiti samo u Americi. Mi u Europi osjetit ćemo ga jako brzo kao politički plimni val koji često putuje sa zapada na istok Atlantika.

Očekivati od samog Trumpa da izvuče neki poučak iz ove situacije ravno je nemogućem. Trump je danas ono što je i Joe Biden bio na pola svog mandata – dotrajala i kognitivno pogubljena figura, loša po Ameriku, loša po svijet. Razlika je u tome što je Biden pristajao da ga na političkom životu održavaju teleprompteri, dok Trump nema dovoljno (nimalo zapravo) samokritike da se spusti na tu razinu pukog odrađivanja. Ali zato je zanimljivo što kognitivno svježiji, a po manipulativnosti možda identičan, njegov potpredsjednik ima reći o svemu.

JD Vance danas je u svojoj analizi poraza, zapravo interpretirajući analizu stručnjaka s kojima je njihova kampanja surađivala, jasno identificirao četiri ključna razloga.

Evo što je rekao:

"... Drugi anketar – jedan od najpametnijih ljudi koje poznajem u politici – jučer mi je rekao da ćemo izgubiti generički glasački listić za 13 bodova. Osjećao sam se negativno uoči utorka, ali čak sam i ja bio šokiran ovime. U svojoj anketi vidio je da su mnogi glasači za Trumpa 2024. ljuti i planiraju glasati za demokrate. Pitao je one glasače koji su nas napustili što bi ih navelo da se vrate našem timu. Četiri najčešća odgovora, koja čine gotovo sve odgovore, bila su:

1) Završiti rat
2) Usredotočiti se na troškove života/inflaciju
3) Staviti Ameriku na prvo mjesto
4) Promijeniti naš odnos prema Izraelu

Naši su se glasači pojavili. I zbog tih četiriju razloga mnogi su od njih glasali za demokrate. To je prema anketaru koji je pogodio točno rezultate."JD Vance

JD je lukav, sad vidimo i koliko. Lukav u onom smislu koji nije naročit kompliment, ali idealno prolazi u politici. Osjeća u kojem smjeru pušu vjetrovi. Nekoć je bio veliki kritičar Trumpa, dok još nije osjetio smjer vjetra. Kasnije je shvatio otkud puše i popeo se skoro do vrha slaveći prepoznati smjer. Sad promjenu osjeća na vrijeme i već polako gradi svoju posttrumpovsku karijeru ciljajući eventualnu zamjenu njega sobom 2028.

Lukavo je zapravo ovo – JD shvaća da "izvorni trumpizam", kao alternativna konzervativna ideologija, i dalje ima svoj potencijal, ali je u međuvremenu zamijenjen "autentičnim trumpizmom" koji su ljudi, uvelike i bivši Trumpovi glasači, s gnušanjem odbacili.

Jer Trump je na mnogo načina mogao izdati svoje birače (koji uopće nisu bili tipični republikanski lojalisti), ali na kraju je to izveo spektakularno izdajnički. Političari, pametniji od njega, lome obećanja na marginama i bar donekle kontroliraju količinu razočaranja. Trump je pak nasrnuo na svoje vlastite temeljne agende, svih nekoliko odjednom. Od "Amerike na prvom mjestu" napravio je "Izrael na prvom mjestu". Pokazao je da su brojne ranije teorije zavjere iz tog ugla bile zapravo racionalne analize o kojima se mediji boje pisati. Čak i sad, dok s Rusijom mulja neke sheme oko dizela i raspačavanja Ukrajine, cjelokupan "informacijski establišment" odbija objaviti ono što je već dugo vremena očito, a od početka ove godine drsko očito – Izrael ima svog predsjednika u Bijeloj kući, američki narod ima uzurpatora strane sile i taj uzurpator ipak nije Rusija. A Izraelu se mora priznati ono što mu se mora priznati – jest sila, jer ovakvo što realizirati nikom drugom ne bi moglo poći za rukom.

Ono gdje teorije zavjere nailaze na plićinu su tvrdnje o potpunoj dominaciji tog iznimno moćnog lobija. Jer kad sad pogledamo unatrag, sama činjenica da je Obamina administracija s Iranom dogovorila nuklearni sporazum, koji je u nekoj samo malo alternativnoj stvarnosti mogao dovesti do McDonaldsa u Teheranu, fascinantan je pokazatelj. Trump je pak doveden kao rušitelj tog pravca, po točkama prioriteta. U prvom mandatu razbio je sporazum, naprasno iz njega jednostrano izašao bez ikakvog konkretnog argumenta (a Europa je, po navici tragično i kukavički, samo slegnula ramenima). U drugom mandatu je pak angažiran da "posao odradi do kraja".

Najgroznija je pomisao da je on s tim ciljem i dalje tamo gdje jest. Izrael svog čovjeka sad mora iskoristiti do maksimuma. Ovo je sad ili nikad, iako se lukavi JD već nudi kao nasljednik.

Ali nije li JD upravo javno poručio da su rat s Iranom i pretjerana bliskost s Izraelom razlozi zašto su izgubili izbore? Jest. Zato i jest lukav. On već gradi narativ za iduću epizodu. Kad Trump napokon posrne, a postotak potpore na kraju ovog mandata bit će otprilike ravan broju evangelističkih fanatika u SAD-u, JD će reći kako je, eto, on na vrijeme detektirao gdje je "izvorni trumpizam" zastranio. Dodat će i kako mu je osobno bilo neugodno zbog toga, kako je u privatnosti urgirao kod predsjednika da se okani rata, izraelskog utjecaja, ali nažalost nije uspio... No za sve one koji su željni vratiti se "izvornom trumpizmu", nakon Trumpa, uz obećanje o uvažavanju gnjeva zbog ranije raskinutih obećanja, tu je 2028.

Ne zvuči baš kao naročito uspješna pobjednička strategija, ali bolje od toga u iduće dvije godine republikanci neće ni moći složiti. Povratak "starom republikanstvu", neokonzervativcima poput Georgea W. Busha, vjerojatno bi bio recept za još teži poraz.

Da je ovo stvarno kraj Trumpa, mogli bismo komotno konstatirati da je u ovom ratu i na ovim izborima pobijedio Iran. Iranska žilavost i nepopustljivost pred frontalnim udarom agresivne supersile više od svega koštale su Trumpa izbora za Kongres. Njegov saveznik/šef u Izraelu rekao mu je da mu je to ulaznica u povijesnu veličinu i idući zadatak koji ne može odbiti. Trump je napao, ubio ajatolaha, ali ni njemu ni Izraelu nije se ispunila želja za slomljenim Iranom. Preživjeli Iran morao je grčevito držati Hormuz maksimalno neprohodnim, od veljače do studenog, da se kazna vrati agresoru kroz glasačke listiće. No, kako smo i rekli, ovo nije kraj Trumpa pa nije ni kraj opasnosti po Iran. Ne samo zato što će Trump htjeti osvetu nego zato što ga Izrael i dalje drži u šaci. Malo je reći da Iran tek sad mora biti spreman na najgore, ali jedino što može je izdržati. I ove dane i ove naredne dvije godine. Jer promjene koje dolaze mogu biti potencijalno velike.

"Specijalni odnos" između Amerike i Izraela nije skoro nikad bio glavna preokupacija američkih birača. Politolozi i analitičari time se bave desetljećima, no prosječni Amerikanac znao je da negdje postoji Izrael, da je to "američki demokratski saveznik" kojeg treba braniti jer je stalno ugrožen, i to je to. Sad su se stvari okrenule, zahvaljujući i Trumpu i Netanyahuu koji je, osjetivši do koje mjere mu SAD sve dopušta, toliko sravnio Gazu da je to, u svijetu gdje običan čovjek i dalje nešto osjeća, morala postati prodorna tema. Valja podsjetiti, dakako, da je i Biden držao ljestve ovoj strahoti.

Ali stvari se više neće moći vratiti na staro. Niknule su nove struje i na progresivnoj i na konzervativnoj strani koje sad čine cijeli krug i rukuju se kad se susretnu. Od Tuckera Carlsona do Young Turksa, nespojivo pronašlo je spojivo – ovakav odnos prema Izraelu je nedopustiv.

Trump će biti veliki gubitnik, a Izrael u konačnici možda još i veći. Američki zaklon, koji ga je štitio i osiguravao samovolju sve ove godine, raspada se. Opstajao je isključivo zato što nitko nije nikad uperio dovoljno svjetla u njega. Sad je to učinio sam sebi.

Na kraju, vratimo se doma. Što poraz trumpizma znači za Europu? Puno toga. Još jednom se možemo osvrnuti i upravo na JD Vancea koji je donedavno paradirao Europom i držao lekcije o tome kako se Europa mora ustrojiti, kakve bi politike morala usvojiti i izglasati. I to se itekako zakotrljalo, ali sad bi moglo stati. Europljani imaju priliku učiti od Amerike u ovoj rundi. Ono što miriše na trumpizam u isto vrijeme miriše i na izdaju. U najvećim zemljama to je najizraženije. Njemačka, Francuska, Engleska... Cilj je bio preobraziti obje strane Atlantika, a rat protiv Irana možda je sad sve to uspio srušiti.

Znači li to da se Europljani trebaju vratiti "dobrom starom" centru? Apsolutno nedopustivo. Ta cijela priča oko "biranja manjeg zla" je potrošena i samoubilačka. Europa se mora hitno probuditi u stvarnosti i shvatiti kako pred sobom ima jedan strašan deficit realne političke opcije, ali ipak u manjoj mjeri no što je to slučaj u Americi gdje opcije gotovo da uopće nema.

Poučak iz susjedne Srbije je jako zanimljiv, iako još nije gotov. Može li se treća opcija formirati kao klin između postojećih? Može li, u najboljem smislu, u onom maoističkom "kaos je pod nebesima", biti nedorečena? Možda, ostaje nam da vidimo. Nada svakako postoji. Djelomično je pospješuje hladni tuš upravo hrvatske propagande koja je zadnjih dana ponovno zabrinuta oko smjera Srbije, jer joj ne vidi jasno smjer, a to je dobar znak. Namještenici EU projekta na njenoj geografskoj margini zabrinuti su jer na demonstracijama u Srbiji nisu vidjeli dovoljno EU zastava. I dok se šalju nervozne depeše iz Zagreba u Bruxelles, to je razlog da se cijela priča prati još i pomnije.

Ali iskra promjene možda se dogodi i u Berlinu, Rimu, Parizu. Tamo gdje je gnjev zadnjih tjedana izvirio, iznova shvatio da sam ne može napredovati (u Srbiji su barem imali intenzivnu medijsku potporu sveg što nije bilo pod kontrolom Vučića, što nije malo, mada nije bilo ni iz iskrene ljubavi), sada se tek mora artikulirati.

Europa ima toliko problema i samim time danas je toliko spremna da iznjedri novu politiku. Suverenitet, ali ne po ključu trumpističkih kopija. Jedinstvo, ali ne pod kapitalističkom vizijom Bruxellesa. Mir, kroz intenzivnu diplomaciju i odbacivanje militarizma. Nikad nije bilo lakše stvoriti europski program koji bi ljudima imao smisla. Ali i nikad nije bilo teže informaciju dostaviti do ljudi. To je paradoks koji nas vodi u propast i u nelagodu da ćemo morati prolaziti ispočetka sve ono što je Amerika već prošla. A mi takvog luksuza nemamo. Mi imamo rat pred vratima, energetsku ovisnost i uzurpaciju, i još cijeli niz gorućih problema.

Ipak, danas nije dan za gubljenje nade, baš suprotno. Kažnjavanje izdajničke antiameričke i antiljudske ideologije je razlog i za slavlje i za optimizam. I to nakon dugo vremena apatije. Ali sad je vrijeme i da razmislimo kako i na koji način možemo i sami tome pridonijeti. Što nam je činiti da slavljeničke točke postanu slavljenički niz? Jer ovo je nešto što treba gomilati, gdje god se stigne, pa da stigne do nečeg velikog!