Velike promjene na karti sjeverne Sirije – Zatišje pred novu buru ili konsolidacija teritorija?

Pogled na kartu sjevera Sirije u ljeto 2016. turskom vojnom i političkom vrhu nije bio nimalo ugodan. Kurdi su u sklopu Sirijskih demokratskih snaga (SDF) poput rakovih kliješta stisnuli Islamsku državu s istoka te proturske militante sa zapada, prijeteći da će se spojiti. U to su doba već iz Manbija krenuli uzvodno Eufratom prema Jarabulusu na granici s Turskom. Sirijska vojska upravo je 'začepila' rupu kod Ramouseha i trajno zapečatila sudbinu istočnog Aleppa koji će potpuno pasti u njihove ruke do Božića te godine. Na sjeveru je mali ostatak pobunjenika iz Azaza i Marea bio stisnut sa zapada Kurdima (odnosno SDF-om u kojem sudjeluju i arapski borci) te na istoku s Islamskom državom. Selo Dudiyan postalo je sinonim za neprekidni 'stolni tenis' preuzimanja iz jedne u drugu ruku, koji je samo stvarao nepotrebne žrtve. Štoviše, džihadisti s crnom zastavom u ruci gotovo su zauzeli Mare krajem svibnja 2016. Nakon što je postalo jasno da je tzv. umjerena opozicija (prije svega Slobodna sirijska vojska) ne samo vojno nemoćna, već ukaljana Al Nusrom i i ostalim islamistima, Amerikanci su sve svoje nade polagali u Kurde, vječne turske neprijatelje, a drugi svjetski moćnik, Rusija, je potpomagao vladu Bashar al-Assada, također velikog neprijatelja regionalne sile u Maloj Aziji. Situacija za Tursku nije mogla izgledati gore.
Situacija na sjeveru Sirije u ljeto 2016.
Kao rezultat američke orijentacije prema Kurdima, došlo je političkog približavanja Turske i Rusije, a na račun američke administracije stizale su iz Ankare i teške riječi. Turska je ostala suzdržana u Bitci za Aleppo, a Rusija je prešutno dozvolila tursko rješavanje kurdskog problema zvanog Rojava. Radi se o autonomnom kurdskom području na sjeveru Sirije koji se naslanja na kurdske krajeve u Iraku i samoj Turskoj. Zapravo, kurdska autonomija ne paše nikome osim njima samima, jer i sirijskoj Vladi ne ide u prilog još jedno područje s visokim stupnjem vojne i političke autonomije.

Osigurana ruskim garancijama, Turska se odlučila za akciju. Prvi i osnovni zadatak je bilo osiguranje granice i sprečavanje spajanja kurdskih snaga iz Afrina na zapadu s onima na Manbiju na istoku. U to vrijeme ih je dijelilo svega pedesetak kilometara, no negdje na pola puta je Al Bab, grad koji je razvojem situacije dobio izvanrednu stratešku važnost.