Na papiru je Španjolska izgubila rat s Amerikom 1898. godine. Rat je trajao kratko, američka flota je pobijedila, zastava je zamijenjena, a Washington je ušao u dvadeseto stoljeće kao nova imperijalna sila. Više od stoljeća kasnije na jednom drugom bojnom polju, onom kulturnom, događa se nešto sasvim suprotno. Najgledaniji sportski spektakl u SAD-u pretvara se u pozornicu na kojoj se pjeva isključivo na španjolskom, pred publikom koja razumije tekst i ritam jednako dobro kao i engleski. Super Bowl ostaje američki ritual, ali jezik kojim se priziva kolektivna emocija pripada, barem formalno, svijetu koji je jednom bio poražen.
Ta promjena jezika nije mala stvar. Španjolski u SAD-u tvori paralelnu infrastrukturu svakodnevice, ekonomije i politike. Jasno, to nije Španjolska s Madridom kao metropolom, dvije stvari gotovo da i nisu povezane, nego golema hemisfera koja povezuje Meksiko, Karibe, Srednju i Južnu Ameriku, te milijune ljudi u samom SAD-u. U istom jeziku funkcioniraju obiteljske mreže, poslovni dogovori, crkvene zajednice, radijski programi i digitalni mediji koji se više ne moraju "prevoditi" na engleski da bi imali tržište. Dok se Washington još uvijek doživljava kao centar "anglosaksonskog Zapada", u svakodnevnom životu mnogih američkih gradova španjolski je već sada jezik koji postaje sve dominantniji.