Slučaj Arnea Treholta: Jedna od najvećih špijunskih priča Hladnog rata

Ako se temeljito pročita što se u Norveškoj pisalo o slučaju Arnea Treholta u prvih šest mjeseci 1984.godine, kao i tijekom 1985. i 1986. godine, obraćajući pažnju posebno na dnevne i tjedne, većinom političke novine, zaključak je jedinstven. Glasila i lijeve i konzervativne, od umjereno do ultradesne-nacionalističke orijentacije uvijek u prvi plan stavljaju razočarenje u norvešku vanjsku politiku (koja je bila birokratizirana i aristokratski nepokretna), a najviše u ljude koji je kreiraju i provode puno desetljeće, uz konkretno imenovanje krivca za takvo stanje. Najoštrije kritike upućivale su se, prije svega, bivšem socijaldemokratskom ministru za pomorsko pravo Jensu Evansenu (koji je bio na dužnosti veleposlanika u norveškom Ministarstvu vanjskih poslova, zadužen, između ostalog, za Afriku i zemlje u razvoju) i tadašnjem ministru vanjskih poslova Svennu Strayu.
Norveške novine su često, zimi 1983./1984., objavljivale fotografije na kojima se zajedno sa Strayem i Evansenom, uz njih ili između njih, uvijek zamjećivao izvanredno elegantan mlađi, visok čovjek s obaveznim naočalama i srdačnim smiješkom. Ne bez razloga, neke novine su od konca siječnja 1984. godine ispod fotografija, bez komentara dopisivali tekst jedne norveške narodne poslove: 'Evo kreposti u sredini, reče sotona stupajući između dva svećenika (Dyden i midten, sa fanden. Hen gikk mellom to prester)'.

'Sotona' ili 'čovjek iz pozadine', kako su ga zvali u unutrašnjem političkom krugu vladinih ministarstava u Oslu, bio je 42-godišnji Arne Treholt, onda jedan od najviših dužnosnika zaduženih za vanjsku politiku i 'perspektivni kadar' kojemu je, nakon mjesta podtajnika Jensa Evansena i funkcije savjetnika norveške delegacije pri UN-u, dodijeljen 'elitni posao' i formacijski značajno mjesto šefa biroa za tisak i informiranje u MVP-u, pa se pretpostavljalo da mu se odatle širom otvaraju vrata prema fotelji ministra vanjskih poslova, ili najmanje njegova zamjenika.