S-300 u rukama sirijske vojske i njegovo vatreno krštenje: Napokon zatvaranje sirijskog neba ili nova top meta za izraelski napad?

Vojni trgovinski odnosi između Rusije i Sirije su, u najmanju ruku, komplicirani. S jedne strane ruska vojska aktivno djeluje u Siriji već nekoliko godina i pomogla je sirijskoj u ključnim trenucima kada su militanti i teroristi bili znatno snažniji nego su danas. S druge strane ta suradnja im očito nije apsolutna i Rusija je u više navrata pokazala da je spremna držati Siriju na određenoj distanci, pomažući joj, ali ne i do te mjere da bi Sirija nabujala u znatno snažniju vojnu regionalnu silu. Postoji teoretski više razloga za to - jedni će reći kako Rusiji tako paše, da imaju Siriju koja će morati dugoročno ovisiti o njihovoj vojnoj pomoći i samim time biti neka vrsta protektorata. Drugi pak smatraju kako Rusija mora popuštati, barem djelomično, pred pritiscima drugih aktera kao što su Izrael i SAD.

Drugim riječima, Rusija je mogla pravovremeno učiniti sirijsku vojsku znatno snažnijom i opremljenijom za obranu od vanjskih neprijatelja. No, to je ujedno i prostor na kojem se vrši najveći pritisak na Rusiju upravo od strane sirijskih vanjskih neprijatelja. SAD i Izrael žele pod svaku cijenu imati mogućnost što "slobodnijeg" ulaska u sirijski zračni prostor da tamo mogu po želji gađati sve što hoće. Uvjet za to je da Sirija bude slaba u domeni protuzračne obrane, što definitivno i jest ako se uzme u obzir broj stranih zračnih napada i opća učinkovitost sirijske protuzračne obrane.