Reportaža iz Armenije (II. dio): Nova armenska vanjska politika između Rusije i Europe

Armenija je s apetitom i nespornim potencijalom za više već prerasla definiciju bivše sovjetske republike. Od travnja 2018., nakon druge baršunaste revolucije u posljednjih 30 godina, potencijal Armenije za više povećao se eksponencijalno. U prosincu 2015. godine održan je nacionalni referendum za pretvorbu Armenije iz polupredsjedničke u parlamentarnu republiku. Iako svrha tog sumnjivog čina političkog avanturizma nije bila reforma sustava upravljanja već neodređeno produženje Serža Sargsiana na vlasti, lažni rezultati referenduma označavali su kraj ere moderne armenske povijesti. Od 1991. do ustavnih promjena u razdoblju 2016-2017., vanjska politika Armenije prošla je kroz tri uzastopne faze, što je odgovaralo trima predsjedničkim administracijama. Prvi je predsjednik Levon Ter-Petrosian uveo politiku ravnoteže, nakon čega je slijedila politika drugog predsjednika Roberta Kočariana u vidu komplementarnosti i proaktivna vanjska politika Serža Sargsiana. Za usporedbu s fluktuirajućim doktrinarnim promjenama u turskoj ili gruzijskoj vanjskoj politici u posljednja dva i pol desetljeća, bit će relevantno napomenuti da je Armenija, zemlja svjesna sigurnosti, pokušala izbjeći revolucionarne nagibe u odnosima s regionalnim silama i svijetom u cjelini. Kontinuitet i predvidljivost bili su sigurniji i pouzdaniji trag za sve tri predsjedničke administracije. Političkih rizika gotovo da i nije bilo.

Prvi dio reportaže iz Armenije čitajte ovdje: Reportaža iz Armenije - Prokletstvo geografije dobiva novi zaokret Rusija ostaje važnim čimbenikom u Armeniji. To se može vidjeti po svim pokazateljima na ulicama Armenije. Ruski se priča na svakom uglu, iako ga više koristi starija generacija. Mlađi će prije koristiti engleski jezik, ali i njemački, talijanski, arapski, čak i rumunjski. Sve je to obilježje velike armenske dijaspore. Iako Moskva više ne može računati na kriminalni režim u Jerevanu, koji nikad nije imao problem u potpunosti kontrolirati, ali sada bi Rusija mogla imati puno jačeg saveznika - suverenu Armeniju s visokim stupnjem unutarnje i vanjske legitimacije, koju poštuje međunarodna zajednica i kojem vjeruje vlastiti narod. Bilateralni odnosi između strateških partnera mogu biti korisni i imaju smisla samo ako su horizontalni, a ne vertikalni. Za novu Armeniju odnosi s Rusijom nesumnjivo će ostati prioritet. To će uvijek biti slučaj bez obzira koja bi politička stranka došla na vlast kao rezultat slobodnih i poštenih izbora u bliskoj ili dalekoj budućnosti ili kakav god bi geostrateški kurs mogao slijediti u promjenjivom svijetu. No, vektor vanjske politike Armenije morat će se iznova kalibrirati za učinkovito rješavanje regionalnih sigurnosnih prijetnji i stabilnosti u skladu s vlastitim državnim i nacionalnim interesima. Bez sumnje, za postizanje de facto suvereniteta nova Armenija će morati diverzificirati svoj jednodimenzionalni energetski sektor i sveobuhvatno izmijeniti zastarjelu sigurnosnu doktrinu.