Teza iz jednog teksta u listu The New York Times da je Iran samo "labavo slijepljena mješavina manjina koje čekaju priliku da se odcijepe" je dio ratnog narativa, ali se oslanja na stvarnu etničku raznolikost zemlje. Ipak, zanemaruje političku dinamiku i ravnotežu straha koja tu raznolikost drži na okupu. Procjene bez etničkog popisa govore da perzijski govornici čine oko 60% stanovništva (približno 53–55 milijuna ljudi), a ostatak čine Azeri, Kurdi, Luri, Arapi, Baluči, Turkmeni i niz manjih zajednica. U tom mozaiku postoje zone tvrdog otpora Islamskoj republici, postoje i oružane skupine, ali scenarij brze eksplozije i raspada na komade teže je ostvariv nego što neki sugeriraju kad spominju "balkanizaciju Irana".
Ipak, postoji jasna strategija eksplozije, ukoliko aktualna strategija implozije (pad režima, unutarnji preokret) ne uspije, a ako je suditi po ovim danima, ne izgleda da će uspjeti. Kako bi pak izgledala eksplozija? Dugotrajnije, svakako. Iranski vanjski neprijatelji morali bi znatno ojačati unutarnje neprijatelje Islamske republike, a to nije jednostavno, pogotovo kad je riječ o sistemu koji je već najavio da će se sa svakim oblikom "pete kolone" obračunati sa "željeznom šakom". Ta strategija može biti aktivirana uskoro, a možda tek u nekoj budućnosti ako vojne opcije propadnu. U svakom slučaju, danas ćemo se detaljno osvrnuti na sve ključne iranske skupine, potencijalne točke pritiska, i kako se one uklapaju u širu priču.