Američki napadi na jugu Irana dolaze u trenutku kada se diplomatski okvir za zaustavljanje rata približava prvoj opipljivoj formi. Službeni Washington udare predstavlja kao "obrambenu akciju" protiv raketnih položaja i plovila koja su, prema američkoj verziji, pokušavala postavljati mine u blizini Hormuškog tjesnaca. Teheran to jasno vidi kao kršenje primirja i kao potvrdu vlastite teze o američkoj nepouzdanosti. U tom raskoraku je sažeta gotovo cijela sadašnja kriza. Pregovori postoje, posrednici navodno rade, poruke se razmjenjuju, ali čini se da američka strana pokušava oružjem "popraviti tekst sporazuma" prije nego što bude zaključen.
SAD-u očito ne odgovara ono što se pojavilo na stolu. Nacrt dogovora, koliko se može razabrati iz diplomatskih signala, trebao bi učvrstiti prekid vatre, ponovno otvoriti Hormuški tjesnac i pokrenuti razdoblje od 60 dana za širi pregovarački paket. Iran u tom okviru traži stvarno, provjerljivo i konkretno popuštanje sankcija, uključujući oslobađanje zamrznute imovine. Washington pak želi da Hormuz ostane otvoren pod uvjetima koji ne stvaraju dojam iranske pobjede. Iako će nekome zvučati banalno, upravo je to element koji će Trump najteže dobiti.
Svaki sporazum koji priznaje iransku sposobnost da zatvori ili kontrolira najvažniji energetski prolaz svijeta automatski umanjuje staru američku sliku o Perzijskom zaljevu kao prostoru koji se nadzire iz Pentagona.
Američki udari zato izgledaju kao još jedan pokušaj korekcije pregovaračke ravnoteže. Washington šalje poruku da Iran može pregovarati, ali da ne smije pretvoriti tjesnac u trajni mehanizam pritiska. Problem za Trumpovu administraciju leži u činjenici da se takva poruka više ne prima kao prije. Iran je nakon aktivne faze rata pokazao da može pogoditi američke interese, natjerati zaljevske zemlje na izravnu diplomatsku nervozu i održavati pregovore čak i dok mu prijeti nova eskalacija. Američka sila još uvijek razara, ali sve teže disciplinira politički rezultat.