Priča o europskoj zemlji "na čekanju" u centru vruće geopolitičke arene: Kafkijanski odnos između Rusije i Bjelorusije i zašto Aleksandar Lukašenko, "zadnji europski diktator", nije meta većih zapadnih kritika?

Kada na izborima u Bjelorusiji pobjedu odnese Aleksandar Lukašenko, a u parlament ne uđe niti jedan zastupnik opozicije, to zapravo više i nije vijest već kontinuitet jednog te istog političkog stanja koji u ovoj istočno-europskoj zemlji postoji još od raspada Sovjetskog Saveza. Ono što jest "vijest" je baš nedostatak vijesti o ovim parlamentarnim izborima (rezultati su stigli jučer), reakcije, eventualne osude onih koji dežurno osuđuju ovakve pojave kao što je Lukašenko koji de-facto vlada Bjelorusijom bez konkurencije već skoro 3 desetljeća.

Ako pogledamo na kartu Europe, Bjelorusija svojim položajem predstavlja izuzetno zanimljivu geopolitičku poziciju - ima veliku granicu s Rusijom na istoku, otprilike istu toliko s Ukrajinom na jugu, na zapadu graniči s Poljskom dok na sjeveru graniči s dvije baltičke zemlje, Litvom i Latvijom. Zar nije već samim time baš Bjelorusija idealan kandidat za smjene režima, narančaste revolucije, izvana inducirane nemire, i sve drugo što smo godinama imali prilike promatrati diljem svijeta? Svakako. Kako to da onda ipak nije?