Ulica još ima snagu eksplozije, ali bez organizacije i svijesti ta se energija pretvara u gorivo za isti poredak koji ju je stvorio.
Belfast je ponovno pokazao koliko se brzo jedan kriminalni incident može pretvoriti u širu političku scenu, osobito u društvu koje već nosi duboke slojeve straha, teritorijalne pripadnosti i neriješenog povijesnog nasilja. Brutalan napad nožem na sjeveru grada, zbog kojeg je uhićen i optužen muškarac iz migrantske zajednice, poslužio je kao okidač za antiimigrantske prosvjede koji su ubrzo prerasli u napade na kuće, paljenje vozila i ulične obračune s policijom.
U toj slici postoji jedan element koji se često previđa. Ljudi još uvijek posjeduju sposobnost kolektivnog djelovanja. Masa se može okupiti, krenuti ulicama, riskirati sukob s policijom, širiti strah, proizvesti politički pritisak i natjerati medije, vlasti i javnost da reagiraju. Taj kapacitet očigledno je živ. Ali nasilje se ovdje pojavljuje kao resurs, kao sirova energija društva koje osjeća da mu se tlo pomiče pod nogama. Tragedija Belfasta leži u smjeru tog resursa. On se troši na kuće migranata, na obitelji koje žive u istim siromašnim ulicama kao i oni, na ljude koji su i sami često potrošni materijal istog poretka koji razara domaće radništvo.