Povratak nuklearnog doba? Kinesko vojno usavršavanje i američki gubitak unipolarne nuklearne moći

Tijekom Hladnoga rata SAD su kao najveću prijetnju svom teritoriju i integritetu smatrali Sovjetski savez i njegove vojne sposobnosti u smislu konvencionalnog i nekonvencionalnog naoružanja, uključujući oružja za masovni učinak i oružja za masovna uništenja. Nakon završetka Hladnog rata, ova paradigma nije završena. Iako je broj nuklearnog naoružanja opao, ipak su programi učestali u mnogobrojnim zemljama svijeta, te predstavljaju problem američkom interesu unipolarne globalne sile. Danas nuklearno naoružanje imaju SAD, Rusija, Velika Britanija, Francuska, Kina, Indija, Pakistan, Sjeverna Koreja. Prvih pet država članice su saveza o neproliferaciji, dok tri posljednjih nisu. Smatra se da Izrael također ima nuklearno naoružanje, ali za razliku od Irana, tamo nema UN-ovih sankcija.

Danas manje države traže načine dolaska do programa nuklearnog naoružanja. Velik strah se odnosi na asimetrijske opasnosti odnosno militantne i terorističke skupine koje mogu razviti sposobnost nuklearnog napada u srcu SAD-a ili drugih velikih sila, uključujući Rusiju i Kinu, kao i europske zemlje. Američki saveznici u Europi, poput Velike Britanije i Francuske, spoznali su potrebu održavanja i možda čak i jačanja svojih nuklearnih snaga. SAD su smanjili svoje strateško nuklearno naoružanje diljem svijeta i to značajno tijekom posljednjih 15 godina, u skladu s Moskovskim ugovorom iz 2002. Ovaj ugovor predviđa dalje redukcije, kao program započet nakon završetka Hladnog rata.