Nakon Moralesove epohe Bolivija opet osjeća pritisak štednje i kapitala, ali narod koji je izborio dostojanstvo jednom i dalje zna kako se zatvaraju ceste.
Bolivija nakon Moralesove epohe izgleda kao zemlja kojoj se preko noći vratila stara okrutna povijest. Na površini se govori o stabilizaciji, fiskalnoj disciplini i nužnim reformama. Ispod te terminologije pojavljuje se ono što Bolivijci prepoznaju bolje od mnogih naroda Latinske Amerike - pokušaj da se cijena krize prebaci na radnike, seljake, autohtone zajednice, rudare i gradsku sirotinju, dok se nad litijem, plinom i rudnicima ponovno otvaraju vrata vanjskim centrima moći.
Evo Morales iza sebe je ostavio nasljeđe puno trijumfa, ali i pogrešaka i proturječja. Njegova vlast izgradila je prvu snažnu političku arhitekturu autohtone većine u zemlji koja je stoljećima bila tretirana kao rudarska kolonija. Pod Moralesom je siromaštvo snažno smanjeno, ekstremno siromaštvo prepolovljeno, javna potrošnja dobila socijalni smisao, a država je vratila dio kontrole nad strateškim resursima. Za milijune stanovnika Bolivije to razdoblje, unatoč izazovima, ostaje osobno iskustvo dostojanstva, škole koja prima dijete iz ruralne obitelji, mirovine koja omogućuje nešto više od pukog preživljavanja.