Možda problem nije što je život kratak, nego što ga predugo tretiramo kao probnu verziju. A puna verzija već jako dugo traje.
Čovjeku je ponekad potreban datum vlastite smrti da bi konačno shvatio kako je već dobio život na lutriji. Sve do tada, budimo iskreni, ponašamo se kao da je postojanje tek predvorje u kojem čekamo da nas netko prozove. Pravi život počet će nakon ovog projekta. Nakon što otplatimo dug. Kada djeca odrastu, kada posao popusti, kada se napokon pojavi ona mirna sezona koju već desetljećima najavljujemo. Elektronička pošta, za razliku od nas, očito uživa besmrtnost.
Smrt je strašan, ali zapravo izvanredno učinkovit urednik. Iz rukopisa odjednom briše sve nevažne sastanke, stare zamjerke i tuđa mišljenja kojima smo godinama dopuštali da glume sudbinu. Ne čini čovjeka nužno mudrijim. Samo mu oduzima luksuz samozavaravanja. Budućnost više nije golemo skladište u koje se može odložiti sve za što nismo imali hrabrosti živjeti danas. Jednu od najpreciznijih rečenica o toj jasnoći izgovorio je 1777. Samuel Johnson, engleski književnik i leksikograf. Kad je čujete, pretpostavljam, osjetit ćete je pomalo kao diskretni udarac maljem ravno po duši.