Opasna stagnacija pojedinih post-socijalističkih zemalja može voditi u katastrofu: Vladajuće klase, stvorene na privatizaciji, ne žele dijeliti moć, ali ni ne znaju voditi ekonomiju naprijed

Kada govorimo o periodu raspada socijalističkog bloka istočne Europe ranih 90-ih godina zapravo govorimo o vrlo unikatnom periodu u povijesti - po prvi puta imamo slučaj tranzicije iz jednog ekonomskog modela, socijalizma, natrag u prethodni model, kapitalizam. Naime, kada govorimo o ovoj temi često se zaboravlja da su gotovo sve socijalističke zemlje, prije usvajanja socijalizma (bilo revolucijom, bilo asimilacijom od strane SSSR-a) na snazi imale neki oblik kapitalizma. Dakako, kapitalizma koji se razlikovao od današnjeg, po određenim faktorima, ali u suštini to i nije bio toliko drugačiji sistem - sve tipične boljke kapitalističkog sustava: nezaposlenost, moć i bogatstvo u rukama manje skupine pojedinaca, građani koji ne mogu otplatiti svoje kredite... Sve je to postojalo i prije prelaska na socijalizam. Štoviše, upravo su negativne strane kapitalizma i utjecale na to da je prelazak na socijalizam bio toliko široko prihvaćen u narodu.

No, krajem 20. stoljeća socijalistički model, a neki će reći i "eksperiment", očito je podbacio na mnogim područjima (nikako ne na svim) i nakon okvirno jednog desetljeća stagnacije, koja se osjetila u cijelom socijalističkom bloku, došlo je do velikog urušavanja, a popratne napetosti na nekim prostorima, primarno Jugoslaviji, eskalirale su i do rata.