Povratak energetskog oružja i tihi, ali presudni rat Rusije, Kine i SAD‑a

Moderna energetika ponovno je ušla u središte geopolitike. Nakon pola stoljeća relativne vjere u "neutralnost" tržišta i tehničku infrastrukturu koja će, barem u razvijenim ekonomijama, isporučiti sve što treba – plin, naftu, struju – povijesni refleks vraća se u punoj snazi: energija je opet sredstvo prisile, ekonomski bat i poluga moći. No za razliku od 1970‑ih, danas se oružarnica proširila. Uz cijevi i tankere, u igru su ušli i rijetki metali, baterije, vjetroturbine, kablovi visokog napona, pa čak i računalni centri za umjetnu inteligenciju. U tom novom poretku tri aktera određuju ritam: Rusija, Kina i Sjedinjene Države – svaki s različitim, ali sve povezanijim instrumentarijem.

Rusija je u energetici povijesno igrala kartu plina prema Europi: duga međuzavisnost gradila je percepciju predvidljivosti, a jeftiniji ruski plin hranio je europsku industriju. 2022. ta ovisnost se preokrenula u polugu i drastičnim smanjenjem isporuka potaknula je krizu koja je pogodila kućanstva i tvornice diljem kontinenta. Kratkoročno, cijene su skočile, a ruski prihodi od plina bili su donekle zaštićeni. Srednjoročno, međutim, učinak je paradoksalan: EU je demonstrativno prekinula kanal koji se gradio desetljećima. U rekordnim rokovima otvorene su plutajuće LNG luke, Njemačka je 2025. osposobila dodatne terminale, a Norveška je istisnula Rusiju kao glavnog dobavljača cijevnog plina. Europa je skupo platila tranziciju, ali je i naučila lekciju – međuzavisnost bez sigurnosne arhitekture nije garancija, nego iluzija.