Objavljen je višestruki napad na čovječanstvo: Stjerani smo u kut i iz kuta ćemo se boriti do kraja

Američki filmovi i stripovi popularizirali su koncept supernegativca, lika koji je gotovo komično destruktivan, opasan, skoro da ni nema naročito valjan povod za to, ali uništiti sve pred sobom, skršiti sve dobro, jedini mu je cilj. Zabavljali su nas ti likovi jer su bili toliko nestvarni, bili su parodije pravih negativaca razvučene do nerealnih maksimuma.

Donald Trump nas sad pokušava uvjeriti da je stvarnost čudnija od fikcije – ili pak u najmanju ruku ravna njoj. Pred glavnim auditorijem svijeta, za govornicom u Općoj skupštini UN-a, niže svoje zlokobne planove dok ostatak predstavnika sjedi i sluša. I tu se stvarnost nameće kao ružnija verzija fikcije, jer u fiktivnom scenariju supernegativac uvijek ima nasuprot sebe sile dobra koje će se, bez obzira na to koliko situacija gadno izgledala, udružiti, smoći snage i poraziti kolektivnu opasnost. Za početak, svi su trebali ustati i ostaviti ga samog da njegove "buahaha" prijetnje odzvanjaju od zidova Skupštine. Ali stvarnost nas je iznevjerila do te mjere da su svi ostali na svojim mjestima, misleći u sebi: "Ako ja nisam iduća meta, dobro je."

Po pitanju Irana vratio se na svoje groteskne "uništit ću cijelu civilizaciju" postavke.

"Imam veliku odluku koju moram donijeti – hoće li se s Iranom postići dogovor koji će im omogućiti obnovu i stvaranje daleko snažnije zemlje nego što je ikada prije bila […] ili ću uništiti Islamsku Republiku i to brzo, ne dajući im više nikada priliku da ubijaju i uništavaju ljude i zemlje."Donald Trump, govor u UN-u, 22. 9. 2026.

Svi znaju da Amerika želi uništiti Iran bez obzira na to tko trenutačno sjedi u Bijeloj kući, to je konstanta još od pobjede revolucije 1979. Ali nitko još nije zlokobno, barem ne toliko javno, sugerirao da bi Iran trebalo uništiti "brzo". A što znači brzo? Zar to uopće treba posebno pojašnjavati? Samo je jedan način da se "brzo" uništi nešto velikih proporcija, nešto kao grad, nešto kao država, narod, civilizacija. I samo jedan akter zna kako se to radi i kojim sredstvima.

Možda Trumpa brine pomisao da se pepeo Hirošime i Nagasakija napokon slegnuo? Možda je i dalje fasciniran činjenicom da se uz dovoljno kilotona neprijatelja može tako brzo pretvoriti u saveznika?

A ako nekome od tih "predstavnika svijeta" stvar nije dovoljno jasna, mogao je, dok Trump ne gleda, šapnuti kolegi do sebe: "Brzo? Govori li on to o...?" Govori, da, reći će mu ovaj. Ali u istoj rečenici spominje i "dogovor" pa sad glumimo da je to centralni fokus njegove poante, a ovo drugo je samo prijetnja. Ostanimo sjediti, nema brige.

Da, nema brige. Čemu briga?

A sve što je Trump ispalio za govornicom predstavlja jednu ogromnu brigu, koje god teme da se dotaknuo. I po pitanju umjetne inteligencije reći će se, po istom ključu, da "nema brige".

Zastanimo ovdje na trenutak. Vratimo se skoro sto godina unatrag. Znanstvenici razvijaju atomsko oružje. Slažu ga, pripremaju za prvo testiranje. No, u procesu otkrivaju da, recimo, postoji 10-postotna šansa da će čak i prvo testiranje zapaliti atmosferu i dovesti do kraja ljudske vrste. Hoće li ga testirati? Naravno da neće. Plan za Japan ide klasičnim putem, uz ogroman broj američkih vojnih žrtava, ali, na kraju dana, što je to u usporedbi sa zapaljenim svijetom i krajem čovječanstva? Bila je ideja, razvila se, shvatilo se da je prijetnja prevelika, pa ju se zakopalo kao nešto o čemu bolje da se više i ne raspravlja.

Danas imamo javno deklarirane procjene, od čelnih ljudi koji stoje iza nove "atomske prijetnje", da mogućnost ljudskog uništenja oscilira u okruglim postocima. Neki kažu 10%, neki 20 , neki tek "par postotaka". Trump ne kaže "nula", kaže: ajmo zapaliti atmosferu pa da gledamo posljednji show.

Ljudi se gube u debatama, a debate ovdje uopće nisu ni bitne. Bitna je iznesena procjena i što radimo s njom. Što god stvarali – tehnologiju, novi virus, novi materijal, novu fiziku, novo oružje – ako u bilo kojem trenutku to što stvarate uz sebe veže opciju uništenja čovječanstva, dalje nema rasprave. To se zaustavlja, razgrađuje, eventualno promatra multidisciplinarno još godinama, odmah izbacuje iz ruku privatnih kompanija ili samo jedne države i pretvara u globalno pitanje.

"Upotreba riječi umjetna inteligencija čini je lažnom. Nije lažna. Zapravo je nevjerojatna", kaže Trump, koji gotovo sigurno nema pojma o čemu priča, a ako i ima, tim gore.

I opet nitko ne ustaje.

Hipnotizirane glavešine toliko su birale vlastitu nebitnost da doslovno nema toga što ovaj može reći da ih potakne na bojkot. Što da je rekao: "Da bismo zajamčili dugoročnu američku sigurnost, odlučio sam da nakon mog govora sve druge državnike, budući da su već tu kod mene u New Yorku, odvedemo u logor gdje će umjetna, pardon, nevjerojatna inteligencija odlučiti što dalje s njima"?

Ne bi nitko ustao. Čekali bi da dođe do dijela gdje spominje neki dogovor i bili bi ga odmah spremni i potpisati.

Morao je spomenuti i Kubu, to se čekalo. Kao frustrirani lešinar koji gleda svoj plijen koji stalno odbija umrijeti.

"Kubanski režim je također desetljećima koordinirao s ljevičarskim radikalima i komunističkim mrežama ovdje u Sjedinjenim Državama. Kao što je naš State Department detaljno naveo, njegovali su veze sa subverzivnim i radikalnim skupinama poput Komunističke partije SAD-a, Antife i demokratskih socijalista Amerike. Komunizam nikada neće doći u Ameriku - ali sloboda će doći na Kubu, a sigurnost i zaštita u Meksiko."Donald Trump, govor u UN-u, 22. 9. 2026.

Neće Trump poraziti Kubu. Svi njegovi prethodnici pokušali su to, još kudikamo žešće i agresivnije nego s Iranom (barem do ovog rata), i nisu uspjeli. Kubu će poraziti njezini izdajnici, poput one s kojom se jučer nakon govora sastao prvi put otkako je njezinog bivšeg šefa oteo i smjestio u tamnicu upravo ovog blještavog New Yorka. Negdje iza neprobojnih zidova i "maximum security" barijera sjedi oteti – ne svrgnuti – predsjednik Nicolás Maduro. Iznad te tamnice upravo hoda njegova zamjenica Delcy Rodriguez, sastaje se s Trumpom i dogovara iduće poteze, naftnu eksploataciju njezine zemlje i konačni smrtonosni udar na Kubu, zemlju koja je Venezueli toliko dala – prije svega viziju – u borbi protiv imperijalističkih osvajača.

Ovo je opet poput scene iz fikcije, iz filmova i stripova – izdaja, veleizdaja, osjećaj da su junaci u ovoj epizodi stjerani skoro do ruba i sad čekamo preokret koji nikako da dođe. Na tu kartu igraju ljudi poput Trumpa i Rodriguez, na okrutnu razliku između stvarnosti i fikcije. U pričama nemoral mora skončati u svom sunovratu, pravda uvijek pobjeđuje. Oni se izruguju tim ljudskim idealima koji su nas možda spasili nebrojeno puta kroz našu dugu povijest.

Takvi će ljudi u konačnici zaista i predati dušu čovjeka učinkovitom stroju jer vlastitu ni nemaju, pa nemaju što ni izgubiti.

Ali još nismo posve poraženi, još nas pokreće ono što su oni tako racionalno i materijalistički odbacili. Maduro je u zatvoru, Gaza je u ruševinama, Kuba je u mraku, iranska civilizacija je na meti, kognitivne operacije čovjeka su pod napadom. Ali nismo poraženi. Stjerani smo u kut i iz kuta ćemo se zato i boriti. Do samog kraja, kako govoraše jedan istaknuti bradati kubanski revolucionar.