Kako valutna razmjena od 20 milijardi dolara pretvara Argentinu u laboratorij američkog profita i političke uvjetovanosti – dok radnička klasa plaća račun

Na prvi pogled, "spas" argentinskog pesosa iz Washingtona zvuči kao tehnokratska operacija koja nikome ne šteti: Sjedinjene Države otvaraju golemu liniju svježih dolara, tržišta se smiruju, a inflacija napokon pada. No kad se zaviri ispod površine, vidi se klasičan obrazac: dobit je privatizirana i odlazi prema financijskom centru moći, a trošak se prebacuje na leđa običnih ljudi. Najnoviji aranžman – izvanstandardni swap (razmjena) od oko 20 milijardi dolara koji je američko Ministarstvo financija, preko Exchange Stabilization Funda (ESF), aktiviralo u korist argentinske središnje banke – primjer je upravo takvog poretka stvari.

Formalno, ne radi se o kreditu vladi nego o "stabilizaciji valute". U praksi, to je izvanredna kreditna linija: Washington daje dolare, Buenos Aires predaje pezose kao kolateral i dobiva mogućnost braniti tečaj i podmirivati dospjele obveze u stranoj valuti. Time se gasi požar prije izbora, a izbjegava slika praznog trezora. Američka strana pritom otvoreno tvrdi da je – zaradila. Kako? Kroz dogovorene kamate i naknade na swap, kroz kupnju argentinskih obveznica uz veliki diskont i realizaciju dobiti kad se cijene prolazno oporave, te kroz tzv. "carry trade"* koji napajaju visoke domaće kamate. Ukratko: Amerika je iskoristila vlastiti bilančni kapacitet da "okrene" krizu u priliku.

* "Carry trade" je špekulativna strategija u kojoj investitori posuđuju novac u valuti s niskim kamatnim stopama (npr. dolarima, jenima) i ulažu ga u imovinu u zemlji s visokom kamatnom stopom – poput Argentine – kako bi zaradili na razlici u prinosima. Dok tečaj ostaje stabilan, profit je zajamčen: strani fondovi zarađuju kamate koje domaći radnici plaćaju kroz visoke cijene kredita i rezove javne potrošnje. No kad se tečaj počne ljuljati, kapital munjevito bježi, ostavljajući zemlju s iscrpljenim rezervama i novim valom krize.