U filmu "Starship Troopers" rat nije skriven od publike - serviran joj je kao uzbudljiv sadržaj. Upravo zato njegova satira danas djeluje proročanski.
Američki udari na Iran traju noćima, Teheran odgovara napadima u Zaljevu, a Trump ne isključuje kopneni napad na iransku obalu ili otoke. Bliski istok ponovno stoji pred poznatom logikom – već smo uložili previše života da bismo sada odustali. I dok čekamo neugodne rasplete, a možda i još jedan "vječni rat", vrijeme je da se odmaknemo u neku drugu sferu koja će se neugodno spojiti s onom od koje bismo rado pobjegli.
U takvom trenutku jedan film o lijepim maturantima koji mitraljezima pretvaraju divovske kukce u zelenu kašu djeluje neobično ozbiljno. "Starship Troopers" nizozemskog redatelja Paula Verhoevena, prikazan 1997., godinama je tretiran kao glupi spektakl koji se slučajno odjenuo u nacističku uniformu. No Verhoeven je zapravo učinio nešto znatno opasnije. Nije snimio film koji publici objašnjava zašto je propaganda loša. Snimio je propagandu, učinio je uzbudljivom, a zatim gledatelja ostavio da se pita zašto je uživao. Njegovo najvažnije pitanje nije tko laže, nego koliko dobra mora biti montaža da poželimo još rata. A kako ćemo vidjeti, poveznica s današnjim užarenim Perzijskim zaljevom i likovima kao što su Trump i Hegseth udara žestoko.