Bojte se dana kada mladi više neće vjerovati da se vrijedi pobuniti

Kad škola gori, svi odjednom postaju stručnjaci za obrazovanje. Ministar će pričati o javnom redu, televizija i mediji neumorno ponavljaju kadar plamena, a javnosti se dodjeljuje jednostavan i brz moralni zadatak – zgroziti se. Mnogo je teže gledati požar koji traje godinama, bez dima i sirena.

Podrška francuskim učenicima, apsolutno. Podrška njihovim itekako važnim zahtjevima, a to, jasno, ne mora biti podrška paljenju škola, automobila i autobusa. Spaljena škola nije oslobođena škola, a ozlijeđeni nastavnik nije simbol revolucije. Ali osuda nasilja još nije analiza onoga što se dogodilo. Oko 400 francuskih obrazovnih ustanova ostalo je zatvoreno nakon prosvjeda izazvanih manjkom zamjenskih nastavnika, dotrajalim zgradama i lošim uvjetima. Nasilje jest izbilo, kao što često u Francuskoj i izbija, ali ono nije ni cijeli pokret ni cijela priča.

Optužiti agitatora jeftinije je nego popraviti školu

Francuska vlast već je pronašla poznato objašnjenje. Postoji nasilna manjina, neki od njezinih pripadnika možda uopće nisu učenici, a iza svega bi mogla stajati tzv. "radikalna ljevica". Možda doista postoje organizirane skupine koje koriste prosvjede. Političke stranke rijetko propuštaju priliku da se ukrcaju na tuđi gnjev i zatim tvrde da su ga same izmislile. Ali provokator može tek zapaliti kantu za smeće. Ne može izmisliti nastavnika koji mjesecima nedostaje, zid koji se raspada ni osjećaj da se djecu iz siromašnijih četvrti odavno tretira kao proračunsku smetnju.

Optužiti agitatora mnogo je jeftinije nego popraviti školu. Jednom kada se društveni problem prevede na jezik javnog reda, rješenje postaje zadivljujuće jednostavno. Više policije, više kamera i više uhićenja. Ministarstvo obrazovanja može se privremeno ponašati kao podružnica ministarstva unutarnjih poslova, a pitanje zbog čega su učenici izašli na ulicu nestaje iza pitanja tko je prvi bacio kamen.

Generacija obrazovana o katastrofama koje je čekaju

Škola za pismenog, discipliniranog i lojalnog podanika

Tu dolazimo do neugodnog pitanja same škole. Neki će istaknuti kako je današnji obrazovni sustav nastao u imperijalnoj Njemačkoj kako bi proizvodio poslušne radnike. Povijest je tek nešto složenija, ali ne i mnogo utješnija. Važni korijeni državnog masovnog školstva sežu u Prusku Fridrika Velikog, čiji je Opći školski pravilnik donesen 1763. godine, više od stoljeća prije osnutka Njemačkog Carstva. Cilj nije bio samo stvoriti radnika. Državi je prije svega trebao pismen, discipliniran i lojalan podanik.

Američka politologinja Agustina Paglayan u svom istraživanju širenja masovnog obrazovanja pokazuje da su ga vlasti često razvijale nakon pobuna i razdoblja društvenih nemira. Škola nije služila samo prenošenju znanja nego i poučavanju poslušnosti, poštovanju zakona i prihvaćanju postojećeg poretka. Demokracija, jednakost i društvena pokretljivost često su došle poslije, ako su uopće bile pozvane.

To ne znači da je javna škola velika zavjera protiv slobodnog uma. Donijela je pismenost milijunima ljudi, otvorila vrata koja su prije bila rezervirana za imućne i omogućila djeci da pobjegnu iz života koji im je bio unaprijed određen rođenjem. Upravo je zato njezin neuspjeh danas toliko bolan. Kurikulumi su se promijenili, ali duboka gramatika škole pokazala se zapanjujuće otpornom. Isti ritam za sve, zvono koje prekida misao, ocjena kao presuda i reprodukcija sadržaja kao glavni dokaz znanja!

Škola nije nastala kao kopija tvornice, ali su se školska i industrijska disciplina vrlo brzo prepoznale. Tijelo mora biti na pravom mjestu u pravo vrijeme. Zadatak mora biti izvršen prema uputi. Autoritet postavlja pitanje, a podređeni mora pogoditi odgovor koji autoritet već zna. Takav sustav zna proizvesti odlične učenike. Mnogo teže prepoznaje dijete koje razmišlja drugačije.

Nezainteresirani učenik zato lako postaje "loš učenik". Njegova dosada tretira se kao karakterna mana, iako bi ponekad mogla biti povratna informacija o onome što mu nudimo. Naravno da škola ne može svaku lekciju pretvoriti u spektakl niti dijete može učiti samo ono što ga već zanima. Ali postoji golema razlika između discipline potrebne za učenje i sustava koji je ravnodušnost prema učenju pretvorio u normalno stanje.

To se možda najbolje vidi na lektiri. Učenika se pita tko je što rekao, kada se pojavio određeni lik i na taj način želimo saznati je li knjigu doista pročitao. Mnogo se rjeđe pita je li ga knjiga uznemirila, promijenila ili natjerala da svijet pogleda tuđim očima. Sustav provjerava posjeduje li učenik knjigu u memoriji. Gotovo ga je nepristojno pitati je li knjiga ušla u njega. Prema rezultatima PISA-e za 2025., čak 26 posto francuskih učenika reklo je da je škola bila gubitak vremena, nasuprot prosjeku OECD-a od četiri posto. To ne dokazuje da ondje nisu ništa naučili. Pokazuje da im škola nije uspjela objasniti zašto je to što uče vrijedno njihovog vremena!

Učitelj kao pedagog, psiholog, administrator i zaštitar

Društvo koje brani praznu tvrđavu

A onda je tu militarizacija. Možda je obrana potrebna. Svijet nije postao bezopasan samo zato što bismo mi radije ulagali u knjižnice. Ali proračun je uvijek i moralni dokument. Kontinent koji za tenkove, dronove i protuzračnu obranu brzo pronađe političku hitnost, a za manji razred i nastavnika na zamjeni beskrajno traži fiskalni prostor, mladima šalje vrlo preciznu poruku o svojim prioritetima. Društvo koje zna zaštititi granice, ali ne zna ponuditi budućnost, na kraju brani praznu tvrđavu.

Zamislimo zato škole budućnosti, ali u sadašnjosti. Manje razrede u kojima odrasla osoba doista poznaje djecu pred sobom. Nastavnike koji su dobro plaćeni i oslobođeni administracije koja glumi odgovornost. Školu koja ne bira između tehnike i umjetnosti, nego pokazuje zašto čovjeku trebaju obje. Školu koja razvija praktičnu samostalnost, intelektualnu sumnju i emocionalnu otpornost. Ne kao još tri predmeta i šest novih obrazaca, nego kao drugačiju ideju obrazovanog čovjeka.

U paradoksalnom obratu, jedan od najsnažnijih građanskih sati francuski učenici možda sada održavaju ispred zaključanih vrata svojih škola. Uče kako se organizirati, kako govoriti u svoje ime i kako individualnu frustraciju pretvoriti u zajednički zahtjev. Nasilna manjina može im oteti legitimnost, baš kao što im država može pokušati oteti glas tako da cijeli pokret svede na tu manjinu. Oboje treba odbiti.

Mi stariji volimo mladima dopustiti pobunu pod uvjetom da bude tiha, uredna i završena prije prometne gužve. Gnjev priznajemo tek kada više nikome ne smeta. Ali tada to više nije gnjev, nego izvannastavna aktivnost odobrena od ravnatelja.

Ne treba romantizirati vatru. Treba se pitati zašto smo toliko dugo ignorirali dim. Izdali smo mlade kada smo im ostavili škole iz prošlosti, prijetnje budućnosti i vrlo malo sadašnjosti koja pripada njima. Zato se ne trebamo čuditi što su gnjevni. Trebamo se čuditi koliko smo dugo očekivali da će ostati tihi – i bojati se dana kada više neće vjerovati ni da se vrijedi pobuniti.