Zamislimo kako izgleda karta Sjeverne Amerike gledana iz Ovalnog ureda. Na jugu imamo masiv Sjedinjenih Država, na sjeveru državu koja na papiru izgleda kao partner, a u logici moći sve više podsjeća na produžetak iste ekonomske i sigurnosne zone. U takvoj slici Kanada, iz Trumpove perspektive, više ni nije samo susjed nego se pretvara u prostor nad kojim se vodi borba za kontrolu cijelog kontinenta (vidi: Postati gospodar hemisfere: Kanada je iduća Trumpova meta, a njene slabosti su vrlo očite). Već je govorio o Kanadi kao o budućoj "51. saveznoj državi" i već je testirao granice mogućeg kad je pokušao otvoriti pitanje kupnje (ili zauzimanja) Grenlanda. Dakako, uzeti "cijelu Kanadu" zvuči pretjerano, čak i onima koji ozbiljno uzimaju sve Trumpove prijetnje. No, taktika ne mora biti toliko maksimalistička. Naime, pogled se sada spušta na unutarnje pukotine u Kanadi i ondje traži ulazne točke za dugoročni pritisak.
Alberta, ona nije usputni buntovnik. Ona je, naročito iz američke perspektive (u tu priču zato nećemo staviti frankofoni Quebec), zapravo najvidljivija pukotina kanadske federacije. Zašto? Godine nezadovoljstva zbog energetske politike, poreznih transfera i klimatskih mjera stvorile su do sad već popriličnu mrežu aktera koji govore jezikom koji se Washigtonu dopada. "Alberta Prosperity Project" je središnja organizacija te mreže. Održavaju se skupovi, skupljaju donacije i formuliraju manifeste. No, ondje se posljednjih godina oblikuje i jedna jasna ideja - ako Ottawa ne sluša, otvara se prostor za razgovor s jačim igračima.