Trumpove ambicije se ubrzavaju naočigled, a slučaj Grenlanda pokazuje koliko se brzo pomiče granica mogućeg. Otvoreni pritisak na Dansku i poruka da se strateški teritorij na Arktiku može uzeti ako je netko dovoljno slab postali su nova geopolitička normalnost. Europa šalje neujednačene i mlake signale, govori o savezništvu, a istovremeno izbjegava stvarni sukob s Washingtonom. Trump iz toga čita jednostavnu poruku, taj prostor nema vlastitu volju i ne predstavlja ozbiljnu prepreku.
U takvom kontekstu Kanadu gleda kao sljedeći logični korak na putu prema statusu gospodara hemisfere. Prvo Venezuela i preuzimanje naftne industrije, zatim Grenland kao ključna točka Arktika, a onda država koja leži odmah iznad SAD-a - s ogromnim prirodnim bogatstvima i slabašnom vojnom i političkom infrastrukturom. Drugim riječima, upravo u Kanadi Trump je pronašao novu slabu kariku nalik na EU.
U javnosti se ta ambicija još uvijek predstavlja kroz izjave o "dragoj pedeset i prvoj državi" i tvrdnje da SAD ne trebaju kanadske proizvode. U pozadini pak stoji dosljedna linija pritiska na energetiku, kritične minerale, obranu, digitalno tržište i cijeli sjever.
Trump zna da Kanada teško može voditi autonomnu politiku ako istovremeno ovisi o američkom tržištu, američkom sigurnosnom kišobranu i američkoj tehnologiji. Zbog toga njegovi zahtjevi nisu ograničeni na jedan spor u trgovini ili jedan konflikt oko zakona o digitalnim platformama. Ambicija ide prema tome da se cijeli sjever kontinenta pretvori u unutarnji prostor američke moći gdje Kanada nominalno (za sad) ostaje država, ali ključne poluge kontrole prelaze u Washington.