U načinu na koji papa Lav XIV ovih dana govori o ratu osjeća se rijetka razina jasnoće. Uoči Uskrsa je s Trga svetog Petra i iz Castel Gandolfa više puta tražio prekid vatre, povratak pregovorima i izlaz iz američko-izraelskog rata protiv Irana, a na Cvjetnicu je otvoreno poručio da je "Isus kralj mira" i da se njegovo ime "ne može koristiti za opravdavanje nasilja". Time je povukao crtu koja ide dublje od dnevne politike. Za razliku od mnogih državnih koji agresiju osuđuju krajnje selektivno, Lav govori kao poglavar Crkve koja rat vidi kao moralni lom svijeta. Njegovi istupi jasna su opomena Washingtonu, Tel Avivu i svima koji vjerski jezik pretvaraju u pogonsko gorivo za bombardiranje. U isto vrijeme Trump i njegov ministar rata Hegseth opako koketiraju sa svim svetinjama ne bi li stvorili svoje, poprilično nakaradno, opravdanje za rat.
Papin ton izvire iz osobnog temperamenta, ali i još više iz duge katoličke linije koja rat stavlja pod sve strože moralne uvjete (dakako, mnogi katolički lideri itekako "zastrane" kad je riječ o ovome). Danas, na Uskrs, valja podsjetiti da Katekizam govori o legitimnoj obrani tek nakon što su iscrpljena sva druga sredstva, kada je šteta trajna, teška i sigurna, kada postoje izgledi za uspjeh i kada uporaba sile ne proizvodi zlo veće od onoga koje se želi ukloniti. Upravo tu agresija na Iran ulazi u jako teško obranjiv prostor, jer preventivna logika i ideja udara prije pune realizacije prijetnje u katoličkoj etici izazivaju, u najmanju ruku, duboku sumnju.