Ne žele mir svi koji ga spominju, zapravo većina imaju figu u džepu i prst na obaraču

Panoramu aktualnih zbivanja u Ukrajini posljednjih su dana obilježile iscrpljujuće diplomatske igre, u kojima se akteri natječu tko će ponuditi "primirje" koje druga strana ne može prihvatiti. U središtu pozornosti našli su se pokušaji američkog predsjednika Donalda Trumpa da progura 30-dnevni prekid vatre. No, način na koji je taj plan predstavljen – uz reakcije iz Europe i suzdržan odgovor Moskve – otkriva složenu političku pozadinu ovih pregovora. Ujedno podsjeća na to da su neprijateljstva istodobno i vojna i diplomatska. Kijev, koji primarno traži dodatnu vojnu pomoć, a ne mir, lukavo je ponudio Trumpu dokument o privremenom primirju, ali se pritom vješto izmaknuo konkretnim obvezama. Ishod je taj da je Washington pristao na sporazum bez čvrste osnove, a Moskvi ništa konkretno ne jamči.

Iako na prvi pogled može izgledati da su Amerikanci "nasjeli", treba uzeti u obzir da se i europska strana navodno trudila ponuditi tzv. "neprihvatljivo primirje", znajući da bi ga Moskva vjerojatno odbila. Razlog takvoj strategiji nije samo želja Londona i Pariza da produlje sukob – njima odgovara i zadržati angažman SAD-a u ovoj krizi. Drugim riječima, europskim se elitama nikako ne sviđa mogućnost da Washington prepusti rješavanje rata u Ukrajini Bruxellesu, jer Europa, unatoč glasnoj militarističkoj retorici, nema ni kapacitete ni stvarnu političku volju sama dovršiti sukob. U tom se kontekstu sugerira da pojedini europski čelnici takvim dokumentima žele ojačati američku vojnu potporu Kijevu i onemogućiti sadržajniji bilateralni dogovor Moskve i Washingtona, u kojem bi Europa imala manju ulogu.