Američka moć desetljećima stoji na staroj i vrlo postojanoj doktrini pomorske moći. Alfred Thayer Mahan, veliki teoretičar mora s kraja 19. stoljeća, tvrdio je da nacionalna prevlast raste iz sposobnosti da se nadziru trgovački pravci, uska grla i oceanske komunikacije. Ta misao je postala kostur američkog pogleda na svijet, od Pacifika do Hormuza, od Panamskog kanala do Crvenog mora. I danas, kada se više od 80% svjetske trgovine robom po volumenu i dalje prevozi morem, jasno je zašto Washington na more ne gleda samo kao na pozornicu, nego kao na sustav krvotoka svjetske ekonomije. No, pomorska hegemonija nije romantična priča o admiralima, nego mehanizam koji je desetljećima osiguravao da svjetska trgovina teče pod pravilima koja su pisali Washington i saveznici. Taj mehanizam danas i dalje postoji, ali više ne djeluje kao prirodni zakon.
Ondje gdje Mahan vidi more, Halford Mackinder vidi kopno. Britanski geograf s početka 20. stoljeća tvrdio je da se strateško središte svijeta pomiče prema unutrašnjosti Euroazije, prema golemom "heartlandu" koji kopnenoj sili daje dubinu, resurse i obrambenu prednost. U toj staroj raspravi krije se iznenađujuće svježa perspektiva kroz koju se mogu promatrati današnji sukobi. Mahanovo more i Mackinderovo kopno više nisu školske kategorije - to su dva modela moći koji se danas ponovno guraju jedan preko drugoga.