Američki poučak: Promjena režima ne djeluje!

Afganistan, Irak, Libija, a možda i Sirija, sve su to pokušaji američkog svjetonazora za promjenom vlasti i političkog sustava. U Washingtonu se nastoji prikazati da je prisilna promjena režima na Bliskom istoku (i u drugim dijelovima svijeta) temeljena na racionalnoj računici velike sile koja time postiže demokratizaciju društva. Prava je slika drugačija. Interventne snage Zapada promiču političke dogovore sukladne njihovim vladajućim shemama ili su dio 'samorazumljive' prirode političke vlasti. U svim ovim intervencijama promjene režima Amerikanci su bili slijepo vođeni idejama vlasti i poimanjem SAD-a kao Bogom dane zemlje za širenje demokracije. I kako to obično biva, bombama vođena demokratizacija nije pretjerano uvjerljiva da stanovnici napadnute države mijenjaju svoje vrijednosti i političku kulturu.

Normativno pitanje mnogih društvenih znanstvenika jest kada će se bliskoistočne države demokratizirati. Literatura o promjeni režima od devedesetih se silovito veže uz arapske studije. Kako nije došlo do značajnijih političkih promjena i sustavnih tranzicija, pokrenulo se drugo pitanje koje pokušava odgovoriti što čini okosnicu i čvrstoću arapskog autoritarnog vladajućeg sustava. Na to se pronalazi nekoliko ključnih odgovora. Jedan jest oscilacija između kontrolirane političke liberalizacije i deliberalizacije, dok se drugi veže uz pet ključnih područja promjene unutar samih režima: legitimizacija, elite, izgradnja institucija, kooperacija i reakcije režima na vanjske utjecaje. Taj drugi trend je osobito važan za razumijevanje trajnosti autoritarnosti u arapskom svijetu.