Tko su bili janjičari? Od "danka u krvi", preko elitnih postrojbi Osmanskog Carstva do neslavnog kraja

Janjičari iliti na turskom "novi vojnici" predstavljali su elitne pješačke postrojbe Osmanlijskog Carstva i prvu modernu stajaću vojsku na europskom kontinentu. Podređeni izravno sultanu, janjičari su činili neku vrstu sultanove osobne garde, tj. tjelohranitelja. U drugoj polovici 14. stoljeća janjičari su se počeli formirati kao vojna postrojba robova koju su činili oteti kršćanski dječaci ("danak u krvi") koji su bili prisiljeni preobratiti se na islam. No nije se radilo o običnim robovima već o povlaštenom društvenom sloju i ratnom stroju koji je primao redovite plaće, uživao povlastice i igrao važnu ulogu u politici carstva. Zbog svoje ustrajnosti, okrutnosti, discipline, poslušnosti i vještine, janjičari su predstavljali dragulj moćnog Osmanskog Carstva koji je ledio krv u žilama protivnicima na bojnom polju.

Treba istaknuti da robovske formacije slične janjičarima nisu ekskluzivni osmanski izum. Zapravo se radi o tipičnoj istočnjačkoj praksi koju su Osmanlije uklopile u svoj vojni sustav. Još su islamski omejadski i abasidski kalifi dugo vremena oslonac svojoj vlasti nalazili u profesionalnim plaćeničkim vojskama, čija je odanost, kako je iskustvo pokazalo, bila dvojbena i nerijetko štetna po vladarske interese. Kako bi stvorili vojsku u koju se mogu pouzdati, od vladavine abasidskog kalifa Al-Mutasima (833. – 842.) u vojne su redove počeli regrutirati kupljene robove i ratne zarobljenike zvane ghulami. No time nije riješen problem u potpunosti, budući da su prvobitni ghulami bili odrasli muškarci, nerijetko aristokratski zapovjednici već izgrađena vojnog ugleda i identiteta, zbog čega nisu smatrani u potpunosti pouzdanima. U potrazi za rješenjem Al-Mutasim je donio drastičnu odredbu o prikupljanju mladih robova kojima su kalifovi zapovjednici trebali usaditi tražene vojne i duhovne vještine. Njihovo ih je robovsko podrijetlo, kao i odvojenost od svijeta koji su poznavali, činilo apsolutno ovisnima i vezanima za vladara i njegovu sudbinu. Uz, robovske vojnike, danak u krvi ima svoje uporište i u ostaloj povijesti Srednjeg vijeka. Bizant je u 11. st. uzimao svakog petog dječaka s područja Balkana pod svojom upravom. U egipatskom sultanatu su u 12. st. uzimali mlade robove s Krima i iz centralne Azije i odgajali ih u ratničku kastu mameluka. Oni su se kasnije oteli kontroli i zavladali cijelim Egiptom.