U rano jutro 5. kolovoza 1962. Marilyn Monroe pronađena je mrtva u spavaćoj sobi svoje nedavno kupljene kuće u Brentwoodu. Na noćnom ormariću stajale su bočice s lijekovima, a u ruci joj je ostala telefonska slušalica. Do svitanja su se pred kućom već okupili novinari i fotografi. Industrija koja ju je naučila kako se postaje slika nije gubila vrijeme pretvarajući i njezinu smrt u prizor.
Najlakše ju je zato pamtiti kao tragičnu plavušu koju je uništila slava. Gotovo je jednako lako njezinu smrt pretvoriti u beskrajnu teoriju zavjere s predsjednicima, tajnim službama i mafijom. Obje priče imaju istu udobnu posljedicu – oslobađaju nas od neugodnijeg pitanja. Što ako Marilyn Monroe nije bila samo žena zarobljena u tuđoj fantaziji, nego i iznimno darovita autorica vlastitog lika koja je prekasno otkrila da nad njim nikada neće imati potpuno vlasništvo?