Iscrpljeni otok možda izgleda kao lak plijen, ali američki napad mogao bi oživjeti upravo onu revoluciju koju želi dokrajčiti.
Donald Trump govori o Kubi kao građevinski poduzetnik koji je primijetio posljednju parcelu u kvartu. Želi je "riješiti" prije odlaska iz Bijele kuće. Država od jedanaest milijuna ljudi postaje stavka na popisu poslova, a mogući rat nešto što bi valjalo završiti prije predaje ključeva nasljedniku. U toj rečenici nema ni traga slobodi kubanskog naroda. Postoji samo nestrpljenje imperija koji vjeruje da mu povijest duguje još jednu nekretninu.
Trumpu je pobjeda očajnički potrebna. Iza goleme buke, beskrajnih prijetnji i poza čovjeka pred kojim navodno drhti planet ostaje prilično skroman učinak. Njegov veliki vojni trofej zasad je Nicolás Maduro, predsjednik Venezuele otet u pidžami. Bila je to savršena trumpovska operacija — dovoljno spektakularna za televiziju, dovoljno neravnopravna da rizik bude podnošljiv i dovoljno sumnjiva da je može nazvati povijesnim uspjehom samo onaj tko piratstvo brka sa strategijom.