Što su domaći problemi dublji, to strani zavjerenik postaje moćniji — dok najružniji radikali vlasti nude savršenu kulisu.
Kad se na zidu pojavi nekakva napuklina, zdrava kuća poziva statičara. Bolesna država traži stranca koji je prethodne noći prošao ulicom. Ubrzo problem više nije zid, nego navodna ruka koja ga je dotaknula. Napuklina se širi, žbuka pada, ali službena istraga već je krenula u potragu za otiscima prstiju vanjskog neprijatelja.
Vanjski neprijatelj politički je gotovo savršeno biće. Ne traži ostavke, ne postavlja neugodna pitanja i ne zanima ga kamo je nestao javni novac. Može biti istodobno svemoćan i nesposoban – dovoljno moćan da iz daljine upravlja čitavim društvom, a opet toliko nespretan da njegove tajne planove redovito razotkrivaju televizijski stručnjaci između vremenske prognoze i sporta. Što je domaća stvarnost neugodnija, to neprijatelj postaje sposobniji.
Strane službe, naravno, postoje. Države se međusobno prisluškuju, potkopavaju i pokušavaju nadmudriti otkako postoje glasnici, ambasade i otrovani pehari. Ozbiljna država zato iznosi dokaze. Pokazuje put novca, komunikacijsku vezu i organizacijsku strukturu. Neozbiljna država proizvodi maglu. Ona mogućnost pretvara u činjenicu, sumnju u optužnicu, a vlastitu nesposobnost u geopolitičku dramu.
Posebno je uznemirujući trenutak u kojem se domaća radikalizacija počne tumačiti gotovo isključivo kao uvozna roba. Kao da mržnja nema lokalnu adresu i političku genealogiju. Kao da simboli izvađeni iz vlastitog ormara moraju imati stranog kostimografa. Nacija tada izvodi neobičan trik – vlastitu bolest pokušava objasniti novom bolešću, sigurnosnom paranojom koja svaki simptom proglašava sabotažom.
Američki povjesničar Richard Hofstadter još je šezdesetih godina prošlog stoljeća pisao o "paranoidnom stilu" u politici. Nije postavljao medicinsku dijagnozu pojedincima, nego je opisivao način govora u kojem iza svakog neuspjeha djeluje golema, skrivena i gotovo nadljudska sila. Takav stil ima jednu veliku prednost – čini vlast nedužnom. Ako je protivnik svemoćan, nitko više ne pita zašto su domaće institucije nemoćne.
U takvoj atmosferi racionalni argument prestaje biti sredstvo razgovora. Povijesna činjenica postaje neprijateljska propaganda, a traženje dokaza znak sumnjive lojalnosti. Ako osporite zavjeru, to samo pokazuje koliko je zavjera duboka. Ako upozorite na domaće uzroke, odmah se otvara pitanje za čiji račun to činite. Sustav je savršeno zatvoren jer svaki pokušaj njegovog pobijanja služi kao nova potvrda.
To je trenutak u kojem država još ima svoje funkcije, ali se iznutra pretvara u politički ono što na engleskom lijepo zvuči - rogue state, odnosno "odmetnuta država" prema vlastitoj stvarnosti. Institucije više ne služe tome da utvrde što se dogodilo. One određuju koja je verzija događaja dopuštena. Takva država ne liječi oštećeno tkivo, nego ga prekriva nacionalnim bojama i ljuti se na svakoga tko primijeti miris gangrene.
Bolest se zatim širi. Danas se vanjskim utjecajem objašnjava jedan incident, sutra društveno nezadovoljstvo, a prekosutra izborni poraz. Svaki neuspjeh postaje hibridni napad, svaka pobuna operacija. Vlast tako možda spašava jedan dan, ali istodobno uništava vlastitu sposobnost samokorekcije. Organizam koji svaki signal boli tumači kao neprijateljsku dezinformaciju neće postati zdraviji. Samo će kasnije shvatiti koliko je bolest uznapredovala.
Država ne mora stvoriti ekstremista da bi od njega profitirala.U takvo stanje ulazi i cijeli kontinent čiji se trgovi ponovno pune ljudima. Njihovi zahtjevi nisu isti niti su svi njihovi motivi nužno plemeniti. No zajedničko im je nepovjerenje prema poretku koji sve skuplje naplaćuje sve manje sigurnosti i budućnosti. Za vlast je takav građanin neugodan protivnik.
Najkorisniji protivnik vlasti tada često nije najjači, nego najružniji.
To ne znači da je vlast osnovala, financirala ili poslala radikale. Za političku simbiozu nije nužna zapovjedna veza. Država ne mora stvoriti ekstremista da bi od njega profitirala. On će prestrašiti umjerene, kompromitirati pobunu i unaprijed opravdati represiju koju bi bilo mnogo teže prodati protiv mirnih građana.
Strah se pritom ne mora organizirati "u mračnom uredu". Dovoljno ga je kultivirati. Plijesan također ne treba zapovijed – trebaju joj samo vlaga, mrak i dovoljno dugo zanemarivanje. Radikalne skupine rastu u političkoj polutami, hrane se selektivnim zgražanjem i vrlo dobro osjećaju kada će biti tretirane kao prijetnja, a kada kao korisna kulisa nacionalne snage.
Ljudi koji u takvoj zemlji žele sačuvati razum moraju znati gdje žive. Ne zato da bi pali u suprotnu paranoju, nego da ne bi očekivali kako će još jedan argument, dokument ili sat povijesti, recimo o strahotama nacizma i njima podložnih režima, zaustaviti proces koji više nije intelektualan. Kad država svaki svoj grijeh pripisuje neprijatelju izvana, ona više ne brani svoj ugled. Ona se brani od ogledala. A zemlja koja razbije sva ogledala neće zbog toga postati ljepša – samo više neće znati koliko se promijenila ni kako više izgleda.
Komentari