Kad je stvarnost skrivena iza cijelog niza kulisa, postaje opasnije prestati vjerovati u prijetnju nego nastaviti je se bojati.
Razvoj AI-a me zanima baš na brojnim razinama, od one tehničke, naročito kad je riječ o pisanju koda, pa do one filozofske u smislu "stvaramo li novu vrstu", i - kojeg li čuda - moji algoritmi su me počeli, gdje god se okrenem, zatrpavati tim sadržajem, naročito analizama stručnjaka koji plešu po cijeloj špagi od utopije do distopije, do te mjere da možete si ujutro kliknuti jednog ovisno o tome kako se sami osjećate tog dana! No, u tom trenutku nešto drugo mi je bilo na pameti, jedna misao: što ako ovi "doomeri" (distopičari) uskoro iz svog balona probiju put do mainstreama? Kako će se to odraziti na cijeli narativ? Ne mogu sa sigurnošću reći koliko je moja misao preduhitrila stvarnost, ali nije puno, možda par tjedana prije nego što su na BBC-u osvanuli Evan Hubinger i Jacob Coxon te sve te tvrdnje o "10%" šanse da smo kroz par godina svi zajedno "kaput".
To je, malo je reći, promijenilo narativ. Ali sad imam novu misao i ovog puta je nipošto ne planiram držati samo za sebe pa da kasnije ovako besramno bez ikakvog pisanog traga tvrdim "e da, baš sam tako i mislio". Idemo to malo ovjekovječiti, jer trenutak je idealan - tu pred sobom danas imamo zapravo dva straha, ali ljudi, zbog prodora u mainstream, generalno razmišljaju samo o jednom. I to je "dobro", više nego dobro, to je možda i neophodno u ovoj situaciji, da se ljudi boje "Terminatora" (HAL 9000, oprosti). Jer ako ga se slučajno prestanu bojati, tek onda smo gotovi - i to zbog potpuno drugačijeg razloga od onog na koji možda sad mislite. Idem negdje s ovom idejom, bez brige.