U gradu koji nasilje prodaje kao baštinu, jedino biće bez izbora postaje glavna atrakcija - i posljednje mjerilo naše ljudskosti.
U osam ujutro Pamplona izgleda kao grad koji je budilicu zamijenio raketom. Ljudi u bijelom, s crvenim maramama oko vrata, tiskaju se u uskim ulicama staroga grada. Zatim pucanj presijeca zrak i šest bikova kreće prema areni. Kad netko padne, kamera se približi. Naročito kad rog pronađe meso. Sve je organizirano do posljednje drvene ograde, osim jedne sitnice – pristanka životinje koja je glavni lik okrutne predstave.
Najneugodniji, a možda i paradoksalno najhumaniji, dio cijelog prizora jest to što mnogi potajno navijaju za bika. Ne zato što žele gledati čovjeka kako umire, nego zato što su u nekoliko sekundi u stanju prepoznati moralnu arhitekturu događaja. Trkač je došao svojom voljom. Publika je platila balkon, organizator je postavio barijere, a televizija zauzela najbolji kadar. Bik nije odabrao ni ulicu ni protivnika, a definitivno ni poslijepodnevni termin vlastite smrti. Kad uzvrati, to ne izgleda kao napad. Izgleda kao kratki kvar u sustavu koji je od početka namješten protiv njega.