Pamplona i zašto nije teško navijati za bikove

U osam ujutro Pamplona izgleda kao grad koji je budilicu zamijenio raketom. Ljudi u bijelom, s crvenim maramama oko vrata, tiskaju se u uskim ulicama staroga grada. Zatim pucanj presijeca zrak i šest bikova kreće prema areni. Kad netko padne, kamera se približi. Naročito kad rog pronađe meso. Sve je organizirano do posljednje drvene ograde, osim jedne sitnice – pristanka životinje koja je glavni lik okrutne predstave.

Najneugodniji, a možda i paradoksalno najhumaniji, dio cijelog prizora jest to što mnogi potajno navijaju za bika. Ne zato što žele gledati čovjeka kako umire, nego zato što su u nekoliko sekundi u stanju prepoznati moralnu arhitekturu događaja. Trkač je došao svojom voljom. Publika je platila balkon, organizator je postavio barijere, a televizija zauzela najbolji kadar. Bik nije odabrao ni ulicu ni protivnika, a definitivno ni poslijepodnevni termin vlastite smrti. Kad uzvrati, to ne izgleda kao napad. Izgleda kao kratki kvar u sustavu koji je od početka namješten protiv njega.

Encierro se održava svakoga jutra od 7. do 14. srpnja. U osam sati šest borbenih bikova, uz pitome volove koji ih usmjeravaju, prolazi nepunih 900 metara od obora u Santo Domingu do arene. Sve obično traje oko dvije minute. Turističke snimke tu najčešće završavaju, kao da su bikovi nakon toga otišli na doručak. Nisu. Iste životinje kasnije toga dana ulaze u koridu, gdje ih matadori ubijaju. Jutarnja trka nije nestašni folklorni dodatak festivalu – ona je procesija prema egzekuciji.

Branitelji običaja rado posežu za riječju "tradicija", tom elegantnom zvučnom izolacijom kojom se često prigušuje tuđa bol. Encierro doista ima dugu povijest. Nastao je iz praktičnog premještanja stoke prema gradu, a gradske vlasti Pamplone navode da su se još u 16. stoljeću lokalni mladići i mesari ubacivali pred bikove, prkoseći zabranama. No povijest objašnjava kako smo nekamo stigli. Ne dokazuje da ondje trebamo ostati. Starost običaja može mu dati patinu, ali ne i moralni imunitet.