Imate li ponekad osjećaj da se vozite dugačkom ravnom prugom koja naizgled ide u beskonačno, ali s prozora se ne vidi ništa ni značajno ni lijepo, možda visoki sivi zidovi postavljeni da čuvaju okolna naselja od buke. Vlak je kronično odvojen od karaktera, izgleda klinički. Nema iznenađenja, još manje radosti, samo ponavljanje jednih te istih stanica bez nade za kakvo ushićenje.
Naravno, ne govorimo o pravom vlaku — on još zna iznenaditi (osim kašnjenja) — govorimo, zapravo, o svemu. Sve ovo. Kao da je zapelo negdje, kao da traje bez pomaka, a i "pomaci" nimalo ne oduševljavaju. Onaj koga može uzbuditi jedan te isti telefon u svojoj 20. verziji još je dobro, ili spava. Ali što je s nama ostalima koji smo budni i pritom sanjamo velike priče i pojave?
Jeste li gledali "The Time Machine", klasik iz 1960. godine? Pogledajte ako niste, a ako jeste, možda se sjećate scene u kojoj George u svom vremenskom stroju sjedi i u isto vrijeme juri kroz vrijeme, ne i kroz prostor, ali je zarobljen u mračnoj komori? Na brojčaniku mu lete godine, cijela stoljeća, i ništa nikako da probije tu klaustrofobičnu stagnaciju. A onda se odjednom barijere ruše i on završava u nekom dalekom, dalekom svijetu, točnije 802.701. godine.
Tako nekako izgleda i naše čekanje. Na što? Na novu renesansu, naravno. Problem je, dakako, u nedostatku vremenskog stroja, relativna kratkoća našeg životnog vijeka, koja jednostavno kao da nije u dobroj korelaciji s količinom naših želja. Ipak, jedna od postavki današnjice, koja nam u pravilu vjerojatno izaziva golemu svjesnu i nesvjesnu frustraciju, možda nam ovog puta ide na ruku.