Imate li ponekad osjećaj da se vozite dugačkom ravnom prugom koja naizgled ide u beskonačno, ali s prozora se ne vidi ništa ni značajno ni lijepo, možda visoki sivi zidovi postavljeni da čuvaju okolna naselja od buke. Vlak je kronično odvojen od karaktera, izgleda klinički. Nema iznenađenja, još manje radosti, samo ponavljanje jednih te istih stanica bez nade za kakvo ushićenje.
Naravno, ne govorimo o pravom vlaku — on još zna iznenaditi (osim kašnjenja) — govorimo, zapravo, o svemu. Sve ovo. Kao da je zapelo negdje, kao da traje bez pomaka, a i "pomaci" nimalo ne oduševljavaju. Onaj koga može uzbuditi jedan te isti telefon u svojoj 20. verziji još je dobro, ili spava. Ali što je s nama ostalima koji smo budni i pritom sanjamo velike priče i pojave?