Europa kakva stvarno jest - veliko proputovanje vlakom (II. dio): San jedne ljetne praške noći, Kafkine ulice i nepopravljivi duh slavenski

Vlak iz Beča kreće točno u minutu, ali na putu za Prag ne mogu reći da sam bio posve opušten zbog jedne činjenice vezane uz moj prijevoz. Naime, nekih sat vremena i oko 100 km nakon Beča vlak staje na jugu Češke, u gradu Breclav - možda je samo moja linija bila tako "zeznuta", no svi koji smo na ovaj način planirali doći do Praga imali smo u Breclavu svega 3 minute za presjedanje u drugi vlak. Lokalnim putnicima to vjerojatno nije ništa strašno, no nekome tko se prvi put pojavi u Breclavu ideja o traženju vlaka u roku od 180 sekundi može biti poprilično zastrašujuća. Što ako vlak ode bez mene? Plan B je da plana B nema. Karte su u džepu, sve u jednom smjeru, nema povratka novca, nema velikih ideja.

Kondukter mi kaže da će vlak za presjedanje biti "blizu". Ne znam je li me to umirilo ili učinilo još nervoznijim. U svakom slučaju, vlak staje, Breclav. Jurim van. Da, vlak je blizu... ali koji? Brzo ulazim u pothodnik i tražim natpise, digitalne, tiskane, svejedno mi je. Uočavam puno toga, ali ništa što bi mi puno značilo, bar ne od natpisa - ono što mi se u tom trenutku učinilo kao važnija smjernica je jedan mladić koji, po izrazu lica i brzom radu nogu, očito panično traži isto što i ja. "You're also going to Prague, right?", "Yes, yes - I'm pretty sure it's this way". Više ne žurimo, sada trčimo punim sprintom kroz pothodnik i izlazimo na kolosijeku broja kojeg mi nitko nije ni dao, uskačemo u vlak i pravac Prag. Mladića više nisam sreo, produžio je u svoj vagon, no da nije bilo njega možda bi ovo bio dugački putopis o znamenitostima Breclava.
Krajolici se nižu, promatrati ih kroz velike prozore vlaka gotovo je meditativno iskustvo
Moje sjedalo do prozora već je u prvom vagonu. Na njemu sjedi mladi Kinez s velikim slušalicama. Ne govori baš engleski, ali razumije da mu jednom rukom pokazujem na svoju kartu, a drugom na broj sjedala na kojem se već vrlo udobno smjestio. Slegnutim ramenima dajem mu do znanja da mi je žao, ali tako je. Pomalo nevoljko ustaje, pokuplja svoju prtljagu, i odlazi u potragu za slobodnim mjestom. Ne znam je li ga našao, ali na putu do WC-a vidio sam ga dva vagona naprijed kako još luta.