Venezuela se u svakoj globalnoj statistici pojavljuje kao država s najvećim dokazanim rezervama nafte na svijetu. Na papiru, takva pozicija sugerira, ili bi barem trebala, dugoročnu sigurnost, snažan fiskalni kapacitet i mogućnost samostalne razvojne strategije. U praksi, međutim, gledamo gotovo suprotnu sliku. Proizvodnja je pala na povijesno niske razine, izvoz je ograničen, a zemlja je prošla kroz duboku ekonomsku i društvenu krizu. U konačnici je postala i plijen za Trumpov neobuzdani imperijalizam kao što smo vidjeli tijekom jučerašnjeg dana kada je napadnuta, a njen predsjednik Maduro otet.
Paradoks je očit i pojasnit ćemo ga. Naime, rezerve same po sebi ne stvaraju moć ako se zemlja nalazi izvan ključnih kanala trgovine i financija. Nafta mora izaći iz zemlje, pronaći kupca, biti osigurana, prevezena, naplaćena. Vidite osnovni problem? Svaka od tih faza oslanja se na infrastrukturu koja je fizički i pravno smještena u državama globalnog Sjevera. Tankeri, osiguravatelji, banke, clearing sustavi, brokerske kuće, burze i referentne cijene. Svime time ne upravlja Caracas, nego centri moći u Washingtonu, Londonu i drugim zapadnim financijskim središtima.