Venezuela se u svakoj globalnoj statistici pojavljuje kao država s najvećim dokazanim rezervama nafte na svijetu. Na papiru, takva pozicija sugerira, ili bi barem trebala, dugoročnu sigurnost, snažan fiskalni kapacitet i mogućnost samostalne razvojne strategije. U praksi, međutim, gledamo gotovo suprotnu sliku. Proizvodnja je pala na povijesno niske razine, izvoz je ograničen, a zemlja je prošla kroz duboku ekonomsku i društvenu krizu. U konačnici je postala i plijen za Trumpov neobuzdani imperijalizam kao što smo vidjeli tijekom jučerašnjeg dana kada je napadnuta, a njen predsjednik Maduro otet.
Paradoks je očit i pojasnit ćemo ga. Naime, rezerve same po sebi ne stvaraju moć ako se zemlja nalazi izvan ključnih kanala trgovine i financija. Nafta mora izaći iz zemlje, pronaći kupca, biti osigurana, prevezena, naplaćena. Vidite osnovni problem? Svaka od tih faza oslanja se na infrastrukturu koja je fizički i pravno smještena u državama globalnog Sjevera. Tankeri, osiguravatelji, banke, clearing sustavi, brokerske kuće, burze i referentne cijene. Svime time ne upravlja Caracas, nego centri moći u Washingtonu, Londonu i drugim zapadnim financijskim središtima.
Neki će se pritom odmah pitati - pa što? Zašto Caracas jednostavno nije izvozio naftu Kini, Indiji i drugim centrima koji nisu pod strogom kontrolom Washingtona? Dobro pitanje, ali nije jednostavno.
Kina i Indija vode vlastitu realpolitiku. One nisu u potpunosti podređene Washingtonu, ali nisu ni spremne otvoreno riskirati sekundarne sankcije zbog Venezuele.Prvo, izvoz nafte nije samo pitanje političke volje i pronalaska "prijateljskog" kupca. Riječ je o tehničkom, financijskom i logističkom lancu koji je desetljećima strukturiran prema zapadnim standardima. Venezuelanska nafta je u velikoj mjeri teška i zahtijeva specijaliziranu preradu, miješanje s razrjeđivačima i rafinerije prilagođene upravo toj vrsti sirovine. Takvi kapaciteti postoje i u Kini i Indiji, ali nisu neograničeni, a prilagodba cijelog sustava nije ni brza ni jeftina.
Drugo, čak i kada se nafta fizički može isporučiti, ostaje pitanje plaćanja. Globalni energetski promet i dalje se u velikoj mjeri odvija kroz dolar, zapadne banke i clearing sustave koji su pod izravnim ili neizravnim utjecajem Washingtona. Kina i Indija mogu kupovati venezuelansku naftu, ali to često znači složene sheme posrednika, popuste daleko ispod tržišne cijene, plaćanja u robi ili kroz treće zemlje. Za Caracas to nije ravnopravan izvoz, nego prisilna trgovina pod nepovoljnim uvjetima, koja kratkoročno donosi devize, ali dugoročno ne rješava strukturalni problem.
Treće, treba razumjeti i poziciju samih kupaca. Kina i Indija vode vlastitu realpolitiku. One nisu u potpunosti podređene Washingtonu, ali nisu ni spremne otvoreno riskirati sekundarne sankcije zbog Venezuele! Kupnja venezuelanske nafte za njih je oportuna stvar, ali ne i strateška obveza. To znači da će kupovati kada je cijena izrazito povoljna i kada se rizik može prebaciti na prodavatelja. Drugim riječima, one nisu zamjena za zapadni sustav, nego djeluju unutar njegovih pukotina.
Na kraju, postoji i unutarnja dimenzija problema. Sankcije su godinama ograničavale pristup rezervnim dijelovima, tehnologiji, softveru i financiranju koja su potrebna za održavanje proizvodnje. Čak i da postoji "savršeno tržište" u Aziji, Venezuela je dovedena u situaciju da ne može brzo povećati proizvodnju bez vanjske tehničke pomoći. Time se zatvara krug. Nafta postoji, kupci postoje, ali sustav koji bi to povezao razbijen je političkom odlukom i geopolitičkom silom.