Velika priča o njemačkom zaokretu koji će trajno promijeniti život u Europi: 3. dio - Tenkovi umjesto automobila i vojni keynesijanizam

U prva dva nastavka ove serije pratili smo kako se Njemačka iz pozicije "industrijskog motora Europe" postupno pretvara u zemlju koja gubi ključne stupove svoje industrije, dok istodobno politički vrh u Berlinu gradi najveći vojni proračun u poslijeratnoj povijesti. U prvom dijelu smo opisali tihi pad industrijske proizvodnje i zapošljavanja koji je započeo još prije pandemije i rata u Ukrajini, a potom se, kroz energetski lom i gubitak jeftinog ruskog plina, pretvorio u otvoreni proces deindustrijalizacije. Zatim smo se, u drugom dijelu, spustili na razinu konkretnih grana, od automobilske i kemijske industrije do čelika i strojarstva, te pratili kako se rezovi provode u tvornicama, regijama i koncernima koji su desetljećima činili temelj njemačkog modela.

U završnom dijelu trilogije fokus se premješta na pokušaj političkog i poslovnog establišmenta da nađe izlaz u onome što se sve češće naziva vojnim keynesijanizmom. Ideja da se val naoružavanja može pretvoriti u program gospodarskog oporavka, da narudžbe tenkova, dronova i streljiva mogu barem djelomično zamijeniti posustalu automobilsku traku ili kemijski kompleks, dobila je status službene strategije. Istodobno, sindikati, ekonomisti i dio medija upozoravaju na rizik da se Njemačka pretvori u visoko naoružanu, ali gospodarski oslabljenu državu.

Ovaj treći dio ne promatra naoružavanje samo kao sigurnosno pitanje. Pokušava odgovoriti na to kome vojni bum doista donosi posao i profit, tko plaća njegovu cijenu kroz proračun i rezanje socijalne države te što nam kombinacija industrijskog pada i trajne mobilizacijske retorike govori o mogućim obrisima Njemačke i Europe oko 2030. godine.

Vojni keynesijanizam – tenkovi kao program gospodarskog oporavka

Kako se produbljuje industrijska kriza, tako se u Berlinu sve češće govori o obrambenoj potrošnji kao o svojevrsnom programu gospodarskog oporavka. Logika je jednostavna. Država ionako mora drastično povećati vojni proračun zbog sigurnosne situacije, pa bi bilo "nerazumno" ne iskoristiti taj val narudžbi za stabilizaciju industrijskog zapošljavanja i za poticanje domaćih dobavljača. Iz te perspektive, "vojni keynesijanizam" – ideja da državno naoružavanje služi kao motor rasta – više nije akademski pojam nego vrlo praktičan politički projekt.

Na konferenciji Wirtschaftsfaktor Rüstung, koju je ljeto 2025. organizirao Handelsblatt, nova ministrica gospodarstva Katherina Reiche opisala je najavljenu naoružavajuću ofenzivu kao "gospodarsku i tehnološku šansu za Njemačku". Jedan od najeksponiranijih sigurnosnih stručnjaka, Carlo Masala sa Sveučilišta Bundeswehr, u Frankfurter Allgemeine Zeitung je pak nazvao naoružavanje "pokretačem radnih mjesta". Službeno, ova linija rezoniranja dobila je dodatnu težinu u studiji konzultantske kuće EY i DekaBanke iz studenoga 2025. koja procjenjuje da će povećane europske obrambene investicije do 2029. osigurati ili stvoriti oko 360 tisuća industrijskih radnih mjesta u Njemačkoj i podići razinu BDP‑a za oko 0,7 posto u odnosu na scenarij bez tog dodatnog vojnog troška.

Na razini makroekonomije, studija EY‑Deka polazi od pretpostavke da će europske članice NATO‑a postupno povećavati vojne izdatke prema novom cilju od pet posto BDP‑a, što bi do sredine 2030‑ih stvorilo ukupno oko 2,2 bilijuna eura dodatnih obrambenih investicija. U tom scenariju Njemačka bi bila jedan od glavnih dobitnika, jer u njoj sjedi dio najvećih europskih proizvođača oružja. Na papiru, vojni keynesijanizam izgleda kao odgovor i na sigurnosnu i na industrijsku krizu: država se zadužuje da bi naoružala zemlju, a istim potezom puni knjige narudžbi domaće industrije.

Međutim, ovdje se pojavljuju dvije ključne rezerve. Prva je razmjer. Čak i ako Rheinmetall do 2030. dosegne 40 do 50 milijardi eura prihoda, to je još uvijek tek djelić onoga što je nekada donosila automobilska industrija, u kojoj je sam Volkswagen 2023. ostvario više od 300 milijardi eura prometa. Druga je struktura. Obrambena industrija je kapitalno intenzivna, ali zapošljava relativno malo ljudi u odnosu na volumen prometa. Studija EY‑Deka računa na ukupni učinak od 360 tisuća radnih mjesta kroz lanac dobave, no istodobno drugi analitičari predviđaju da će u isto vrijeme industrija izgubiti još barem stotinjak tisuća radnih mjesta u klasičnim granama. Vojni keynesijanizam tako djelomično amortizira pad, ali teško da ga može preokrenuti.

Topovi umjesto progresa – tko dobiva, a tko plaća

Dok vlada i dio ekonomista naglašavaju "poslovne prilike" u vojnom sektoru, u njemačkoj javnosti paralelno jača kritika koja podsjeća da svaki euro potrošen na tenkove nedostaje negdje drugdje. Motiv "topovi umjesto progresa" vraća se u politički govor, ovaj put kao upozorenje na novu raspodjelu tereta. Analitička mreža IMI u svojoj studiji iz 2025. bilježi da se kroz retoriku o navodno previsokim socijalnim izdacima i navodnoj "prekomjernoj sigurnosnoj mreži" priprema teren za rezove u socijalnoj državi kako bi se financirala dugoročna naoružavajuća ofenziva.

U Berliner Zeitung politolog Ingar Solty u tekstu "Velika iluzija: Kako njemačko naoružavanje ubrzava deindustrijalizaciju" upozorava da se u Berlinu gradi opasan mit da je naoružavanje neka vrsta industrijske politike. Podsjeća da vojna roba ne ulazi u daljnju proizvodnju, nego je riječ o "mrtvoj potrošnji" koja stoji u skladištu ili se troši na bojištu, za razliku od, primjerice, ulaganja u željeznicu ili energetsku mrežu koja povećavaju produktivni potencijal gospodarstva. Iz te perspektive, svaki premješteni euro iz civilne infrastrukture u vojni budžet znači propuštenu priliku za dugoročnu modernizaciju. Overton Magazin u tekstu o njemačkoj militarizaciji procjenjuje da su makroekonomski multiplikatori vojne potrošnje relativno slabi te da obrambena industrija stvara tek "otoke zaposlenosti", dok bi ulaganja u civilnu tranziciju imala širi učinak.

Unutar Njemačke raste i bojazan da će se financiranje ovog vojnog buma nadoknađivati rezovima na drugim pozicijama. Sindikalne središnjice upozoravaju da se rasprava o "prevelikim socijalnim izdacima" ubrzala upravo dok obrambeni proračun ruši rekorde. DGB u svojim izjavama naglašava da građani ne traže manje nego više socijalne sigurnosti i da nema prostora za dodatne rezove u socijalnim programima. Upozorava se da bi kombinacija većeg troška naoružavanja i rezanja socijalnih prava bila politički eksplozivna u društvu koje već osjeća pritisak inflacije i stagnirajućih plaća.

Na terenu, sindikat IG Metall odbija prihvatiti ideju da se radnička budućnost treba vezati uz vojnu industriju. U reakciji na kampanju za prenamjenu automobilske tvornice u Osnabrücku u pogon za oklopna vozila, sindikalni predstavnici upozoravaju da se problem dugoročno ne može riješiti preusmjeravanjem radnika "iz automobila u tenkove" i da cilj mora ostati industrijska struktura koja se oslanja na civilne proizvode.

Njemački skeptici – ekonomisti, sindikati i kritički mediji

Skepsa prema vojnom keynesijanizmu ne dolazi samo s margina. Dio ekonomista i industrijskih stručnjaka smatra da su argumenti o "rastu kroz naoružavanje" jednostavno pogrešno postavljeni. U intervjuu za Frankfurter Rundschau ekonomist Heinz Bierbaum govori o "potpunom pogrešnom putu" i podsjeća na procjene EY‑a da će u 2025. u Njemačkoj nestati dodatnih stotinu tisuća industrijskih radnih mjesta, unatoč obrambenom bumu. Upozorava da nema primjera u povijesti u kojem bi se dugoročno održivi rast temeljio na vojnoj industriji, a da istodobno nije narušena struktura civilne ekonomije.

Kritički mediji popunjavaju sliku iz perspektive političke kulture. Portali i tjednici bliski ljevici upozoravaju da Merzova vlada, ako želi "najjaču konvencionalnu vojsku u Europi", ne treba samo milijarde za oružje, nego i "hegemoniju nad javnim mnijenjem", kako stoji u jednoj analizi. Posebno se kritizira normalizacija vojne prisutnosti u svakodnevici. Bundeswehr intenzivno oglašava u školama, sportskim klubovima i na društvenim mrežama, dok se sadržaji o "krigstüchtiger Gesellschaft" (ratoborno društvo) uvode u politički govor. Ovdje se zatvara krug. Militarizacija nije samo proračunska i industrijska strategija, nego i pokušaj redefiniranja kolektivnog identiteta zemlje koja je se desetljećima legitimirala pacifizmom i socijalnom državom.

U takvom kontekstu, pitanje više nije samo koliko se eura troši na obranu, nego kakvu vrstu društva takva politika proizvodi. Skeptici upozoravaju da kombinacija industrijskog pada, socijalne nesigurnosti i agresivne sigurnosne retorike stvara plodno tlo za političku polarizaciju – i to u trenutku kada je politički centar već pod pritiskom s desna i slijeva.

Strateška sljepoća – dok topovi grme, industrija odlazi

U pozadini ove rasprave nalazi se još jedna, dublja dilema. Vojni keynesijanizam može kratkoročno ublažiti simptome industrijskog pada, ali ne odgovara na pitanje zašto Njemačka gubi pozicije u globalnoj konkurenciji. Industrijska ulaganja sve češće odlaze u Sjedinjene Države i Kinu, gdje kompanije nalaze niže cijene energije, agresivne subvencije i jednostavnije regulacije. Primjeri poput BASF‑ova širenja u SAD i Kini ili seljenja dijela auto‑proizvodnje iz Njemačke već su u prvom dijelu ove serije pokazali smjer kretanja kapitala.

Strateška sljepoća sastoji se u tome što se ulaganje u obranu tretira kao zamjena za ozbiljnu industrijsku strategiju, a ne kao jedan njezin element. Umjesto da se prvo definira kakvu industrijsku strukturu Njemačka želi 2030. – u elektro‑mobilnosti, obnovljivoj energiji, digitalnim uslugama, medicinskoj tehnologiji – a tek onda uklopi vojni sektor u tu sliku, obrambena politika postaje okosnica, a sve ostalo se prilagođava. U zemlji koja je do jučer bila ponosna na civilni izvozni model, to je povijesni zaokret.

Scenariji za 2030. – ratna ekonomija, pametna reindustrijalizacija ili pad u srednju ligu

Ako se dosadašnji trendovi nastave, do početka sljedećeg desetljeća mogu se skicirati tri gruba scenarija.

U prvom, koji se nazire iz aktualne Merzove politike, Njemačka postaje svojevrsna polu‑ratna ekonomija u trajnoj pripravnosti. Vojni proračun ostaje oko ili iznad 3 posto BDP‑a, posebni fondovi ostaju u optjecaju, a Bundeswehr približava cilju "kriegstüchtig do 2029.". Obrambena industrija se učvršćuje kao važan, ali ne dominantan poslodavac, dok se civilna industrija nastavlja polako smanjivati ili seliti u inozemstvo. Gospodarstvo stagnira, ali ne pada dramatično, jer vojni i infrastrukturni projekti guraju BDP dovoljno da se izbjegne duboka kriza. Cijena je trajna napetost u proračunu, pritisak na socijalnu državu i društvo koje se navikava na stalnu mobilizacijsku retoriku. Ovo je primarno ekonomska analiza, ali svima je jasno što sve ovo znači u političkom smislu - gomilanje tolikog oružja neće dugoročno samo puniti skladišta. Prije ili kasnije Berlin će tražiti i ratna djelovanja.

U drugom, optimističnijem scenariju, vojni val se koristi kao poluga za pametnu reindustrijalizaciju. Obrambena sredstva ciljano se vežu uz domaće razvojne projekte s visokim civilnim potencijalom – kibernetičku sigurnost, telekomunikacije, svemirsku tehnologiju, energetsku pohranu – i kroz europske projekte se minimizira ovisnost o američkim dobavljačima. Germany Fund i infrastrukturni fond doista privlače kapital u Njemačku, uz reforme koje olakšavaju ulaganje u civilne sektore. U tom slučaju obrana postaje jedan, ali ne i jedini motor nove industrijske strukture, a Njemačka uspijeva sačuvati status tehnološkog teškaša u Europi.

Treći scenarij je onaj "klizanja u srednju ligu". U njemu se kombiniraju najgori elementi oba svijeta. Naoružavanje ostaje skupo, ali neučinkovito. Projekti kasne, troškovi rastu, a industrijski i infrastrukturni učinci ostaju ispod očekivanja. Istovremeno, civilna industrija nastavlja gubiti tlo pod nogama: investicije odlaze izvan zemlje, inovacije zaostaju, a produktivnost stagnira. Njemačka završava kao visoko naoružana, ali gospodarski osrednja zemlja, previše bogata da bi se smatrala perifernom, a nedovoljno inovativna da bi ostala jezgra europske ekonomije. U ovom scenariju militarizacija nije uzrok svih problema, ali ubrzava pogrešnu raspodjelu resursa i skreće političku pozornost s onoga što bi trebalo biti u središtu – dugoročne industrijske transformacije.

Zaključak

Njemačka se danas nalazi u rijetko viđenoj situaciji. S jedne strane tu je, kako tvrde, "sigurnosna prijetnja na istoku" i sve nesigurniji oslonac na Sjedinjene Države, to Berlin koristi kao argument da se ozbiljno shvati obranu, nakon desetljeća u kojima je vojska bila na margini. S druge strane, industrijska baza koja je hranila socijalnu državu i financirala europsku integraciju pokazuje pukotine koje više nije moguće ignorirati. Odgovor koji nudi vlada Friedricha Merza jest da se ta dva problema rješavaju istim potezom – masivnim naoružavanjem koje će istodobno ojačati i sigurnost i gospodarstvo.

Analiza njemačkih izvora, međutim, pokazuje da takva računica stoji samo djelomično. Obrambeni "bum" doista spašava dio radnih mjesta, puni kapacitete pojedinih tvornica i kratkoročno podiže BDP. No razmjer deindustrijalizacije, osobito u automobilskoj industriji, kemijskoj i čeliku, daleko je veći od onoga što vojni sektor može apsorbirati. Uz to, vojne narudžbe imaju slabije dugoročne učinke na produktivnost od civilnih investicija, a njihov se trošak sve više preljeva u pritisak na socijalnu državu i javne usluge. Kritički glasovi iz akademskog svijeta, sindikata i pojedinih medija s pravom upozoravaju da Njemačka riskira zamjenu industrijske snage privremenim vojnim dopingom.

Ako se vojni keynesijanizam pretvori u nadomjestak za pravu industrijsku strategiju, Europa bi do 2030. mogla imati bogato opremljenu, ali gospodarski oslabljenu Njemačku. Optimisti tvrde da ako obrana bude ugrađena u širi plan tehnološkog i socijalnog oporavka, moguće je da današnja "Zeitenwende" ne završi kao prekretnica prema trajnoj militarizaciji, nego kao kratka, skupa epizoda u kojoj je Njemačka ipak uspjela spojiti sigurnost, industriju i društvenu stabilnost u novu ravnotežu. No, pošto ekonomija nije odvojena od politike, a vidimo do koje mjere Berlin agresivno gura kontinuitet rata u Ukrajini, možemo zaključiti da je optimističan scenarij zapravo poprilično utopijski dok bi stvarnost po Njemačku mogla biti daleko tragičnija, bilo kroz vlastito gospodarsko slabljenje ili - ako se agresivna politika nastavi - u nekom novom strašnom sukobu na teritoriju Europe.