Iza najmodernijeg financijskog čuda skrivao se najstariji oblik moći: država, privatni kapital i regulator spojeni u isti krug.
Banka Ueno nije izgledala kao institucija iz koje bi mogao početi slom jedne vlasti. Izgledala je kao budućnost koju država rado pokazuje: račun otvoren za nekoliko minuta, elegantna aplikacija, povrat novca pri kupnji namirnica, ime na dresovima reprezentacije i glavnom stadionu. Mnogim Paragvajcima dala je prvi bankovni račun i osjećaj da zemlja može preskočiti desetljeće sporog razvoja jednim dodirom zaslona.
Početkom studenoga taj se zaslon ugasio. Kartice nisu prolazile, transferi su stali, poslovnice su zaključane, a gotovo tri milijuna registriranih korisnika u zemlji od 6,5 milijuna stanovnika otkrilo je koliko je tanka granica između novca i obećanja da je novac dostupan. Pet dana kasnije Santiago Peña više nije bio predsjednik Paragvaja, a ubrzo se našao i u pritvoru. Put od neaktivne ikone do praznog predsjedničkog ureda vodio je kroz vlasničke veze, javne fondove i regulatora kadrovski isprepletenog s bankom koju je trebao nadzirati.