Drakula nikada ne ide na posao. Ne vidimo ga kako ujutro, s podočnjacima i lošom kavom iz pekare (iako, kako koja) žuri na sastanak. Ne proizvodi ništa, ne popravlja ništa, ne izmišlja ništa. Njegova je genijalnost mnogo starija i mnogo hladnija: on posjeduje.
Posjeduje dvorac, titulu, zemlju, vrijeme, tijela drugih ljudi i, što je najvažnije, sposobnost da iz svega toga još uvijek izvlači život. U tom smislu, grof Drakula nije samo čudovište iz gotičke književnosti. On je najpošteniji portret rentijera koji je viktorijanska mašta uspjela izmisliti – mrtav čovjek koji vječno živi od tuđe krvi.
Bram Stoker, irski pisac koji je kultni roman Dracula objavio 1897., vjerojatno nije sjedio za stolom s namjerom da napiše alegoriju o nekretninskim balonima, naslijeđenom bogatstvu i financijskoj klasi koja se hrani društvom kao elegantan komarac u večernjem odijelu. Ali velika književnost često zna više od autora.
Stokerov grof dolazi iz feudalne prošlosti, iz jednog ne baš bajno održavanog dvorca na rubu Europe, i seli se prema Londonu, središtu tadašnjeg imperija, bankarstva, trgovine i suvremenosti. Ne dolazi s idejom, proizvodom ili projektom. Dolazi s kovčezima zemlje i odvjetničkim papirima. Kao svaki ozbiljan parazit, prvo sređuje imovinskopravne odnose.