Kad je optimizma tako malo da oni koji si ga dozvole izgledaju čudni, ne treba prosipati cinizam po tome, to bi već izgledalo kao namjerno. A cinizam je moćan virus koji podređuje sve oko sebe, ruši svaku nadu i promiče kupanje u predodređenoj sudbini.
Cinizam je zadnja lažna linija obrane za pojedinca i društvo, ali i prva linija napada za sistem koji upravo preko njega uvijek kontemplira o kraju povijesti i vječnoj neometenoj vlasti.
Zato je umjesto toga doza ironije u kombinaciji sa stvarnošću primjerenija, nešto manje zamjerljiva. I baš kao u lošem vicu, i u ovu našu priču ulaze trojica, a reći ćemo da su Srbin, Hrvat i Francuz.
Što im je zajedničko? Sva trojica su ljuti, zbog generalno sličnih razloga, ali svaki na svoj način. Ono po čemu se etnički i genetski nimalo ne razlikuju jest osjećaj da se oko njih nešto steže, konture budućnosti koje na njih, na pojedinca, gledaju antagonistički. Ako ostanu na mjestu, stezanje će se nastaviti i osjećat će se sve snažnije. Budi se stoga namjera da iz obruča treba ili pobjeći ili ga borbom razvaliti, po uzoru na to kako se sve što steže razvaljuje, od škara do kliješta, jer rezanje i drobljenje baš i jesu te neugodne vizije bliske budućnosti. A onda dolaze razlike među njima. Jedan misli da može, a okolnosti to donekle i sugeriraju. Drugi isto misli da može, ima čak i naviku, ali okolnosti su već zaključane. Treći misli da je najpametniji jer niti može niti vidi načina, pa ni neće, ali na kraju utjehe nema za niti jednog od naših protagonista.