Svijet je mogao dobiti sustav koji obuzdava i one koji duguju i one koji gomilaju viškove. Umjesto toga dobio je poredak u kojem dolar sudi svima.
U srpnju 1944., dok rat još nije bio završen, u hotelu Mount Washington u Bretton Woodsu okupili su se predstavnici 44 zemlje kako bi dogovorili novčani poredak poslijeratnog svijeta. Uobičajena priča kaže da su ondje rođeni MMF, Svjetska banka i sustav stabilnih tečajeva. To je točno, ali to nije cijela priča.
U Bretton Woodsu se nije raspravljalo samo o tehničkom pitanju tečajeva. Raspravljalo se o tome tko će imati pravo stvarati svjetski novac, a samim time i tko će snositi teret kriza, odnosno hoće li međunarodni sustav disciplinirati samo dužnike ili i vjerovnike. Svijet je u tom trenutku mogao krenuti drugim, pravednijim putem. Ideja je već bila koncipirana, a zatim i grubo odbačena. Mi smo svi potomci tog trenutka i imamo pravo znati što smo izgubili.
John Maynard Keynes, britanski pregovarač i najvažniji ekonomist svog vremena, nije došao s idejom o "malo drugačijem MMF-u". Došao je s prijedlogom International Clearing Uniona, odnosno međunarodne obračunske unije koja bi izdavala posebnu nadnacionalnu obračunsku jedinicu: bancor. To nije trebao biti novac za svakodnevnu kupnju kruha, cipela ili benzina. Bancor bi bio novac između država, knjigovodstvena jedinica kojom bi centralne banke poravnavale međunarodne viškove i manjkove. U Keynesovu nacrtu iz 1943. bancor je opisan kao "international bank-money", vezan za zlato, ali ne na način koji bi jednoj državi dao privilegij da njezina nacionalna valuta postane svjetska valuta.
Mehanizam je bio jednostavan, ali politički eksplozivan. Kada bi neka zemlja izvozila više nego što uvozi, na računu u Clearing Unionu skupljala bi bancore. Kada bi uvozila više nego što izvozi, išla bi u minus. Ali taj minus ne bi bio prepušten panici tržišta, bijegu kapitala i brutalnim rezovima plaća. Zemlje bi imale dopušteni okvir zaduživanja, neku vrstu međunarodnog prekoračenja po računu, vezanu uz opseg njihove trgovine. Keynes je želio da globalna trgovina funkcionira kao bankarski kliring: svaki kredit negdje je nečiji debit, a sustav se mora baviti cjelinom, ne moralizirati samo nad onima koji su u minusu.