Zelenski je ipak otpustio Zalužnog - Analiza šireg konteksta: Taktika opstanka vlasti kroz samouništenje zemlje upravo se prakticira u Ukrajini, ali i šire u Europi
Dogodilo se ono što se i očekivalo, ali posljedice bi mogle biti neočekivane. Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski danas se upustio u vrlo riskantan potez - smjenio je šefa ukrajinske vojske, Valerija Zalužnog. Potez dolazi svega nekoliko dana nakon što je Zalužni objavio tekst na CNN-u gdje zapravo nagovještava takvu mogućnost, ali svejedno o sebi govori iz perspektive zapovjednika koji ne namjerava otići (vidi: Zalužni progovora i poziva nas da čitamo između redaka).
Zašto je smjena Zalužnog velika stvar? Zbog činjenice da je Valerij Zalužni tijekom ove dvije godine rata postao simbol ukrajinskog vojnog opstanka. Da, pod njim je propala i intenzivno najavljivana protuofenziva prošle godine, ali ista je i bila osuđena na propast od početka jer joj cilj nikad nije ni bio slomiti ruske linije već stvoriti dojam da je Ukrajina vojna sila u koju se treba nastaviti slati novac i oružje. Teško da je takva protuofenziva, kao imperativ, bila kreirana i predložena od strane vojske, odnosno samog Zalužnog. Propala ukrajinska protuofenziva uvelike je bila politički projekt kojeg su osimisli Zelenski i njegov uži krug, spajajući priču o njoj s nastupima ukrajinskog predsjednika po brojnim centrima na Zapadu kako bi se osiguralo da potpora nastavi dolaziti.
Kada je kontroverzna protuofenziva propala na najgori mogući način, tako da u sklopu iste ukrajinska vojska nije vratila kontrolu nad niti jednim okupiranim gradom, čak niti nad ijednim većim naseljem, politički vrh je odmah bio svjestan da moraju brzo pronaći krivca, stvarnog ili imaginarnog, kako bi na istog svalili sve te da bi otpisom njega mogli nastaviti sa svojom taktikom koja se sad uvelike svodi na privlačenje stranog novca i oružja. Veliko je pitanje gdje sva ta ogromna sredstva zatim završavaju - dio na frontu, svakako, ali dio se možda "skladišti" s ciljem stvaranja jedne nove ukrajinske oligarhijske klase koja će se zagrnuti plaštom zapadnog savezništva, navodnih sloboda i vezanih vrednota.
Ukrajinski politički modus operandi neugodno podsjeća na neke još manje bitne europske zemlje čije su vlasti shvatile da mogu vladati gotovo nesmetano ako spoje lojalnost zapadnim centrima moći uz vlastitu domaću stegu, korupciju ili pak i revizionističku politiku. Ne trebamo gledati dalje od onog što se upravo događa u Hrvatskoj oko kontroverznog imenovanja glavnog državnog odvjetnika. Vlast je "odgonetnula slagalicu" i zaključila da mogu raditi skoro pa što god ih volja sve dok ostavljaju besprijekorno lojalistički dojam u hodnicima Bruxellesa i po potrebi Washingtona.
U susjedstvu imamo poveći broj sličnih primjera. Sjetimo se samo dugovječne vladavine Mile Đukanovića u Crnoj Gori. Po svim parametrima deklariranih demokratskih standarda Crna Gora je godinama trebala biti meta za cijelu paletu narančastih i obojenih revolucija, ali lojalnost Zapadu je faktor koji je bio i više nego dovoljan da se tamošnja klika ostavi na miru koliko god se moglo.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
