Osim lova na vrijedne resurse, kao Irak u prethodnoj epizodi, Ukrajina je postala  golemi poligon za testiranje učinkovitosti bespilotne borbe, priprema za ratove budućnosti

U proteklih nekoliko desetljeća svjedočili smo nizu američkih vojnih intervencija za koje se, nakon Vijetnama, vjerovalo da će se trajno povući iz ozbiljnijeg vojnog angažmana. Vijetnamski "sindrom", kako su ga nazivali, doimao se kao neizvjesno jamstvo da SAD više neće ulaziti u dugotrajne, iscrpljujuće sukobe na tuđim teritorijima. Ipak, intervencije u Iraku i Afganistanu pokazale su da Washington nije usvojio trajnu pouku. Stoga je bilo iznenađujuće kako je administracija predsjednika Joea Bidena, gotovo bez oklijevanja, odlučila poslati goleme pakete naoružanja u rat u Ukrajini.

Tjednima prije ruskog napada, pa i nakon što je invazija počela, javljali su se glasovi upozorenja – među njima i ugledni akademici poput Johna Mearsheimera te poznati strateg hladnoratovske ere George Kennan – ističući da SAD možda precjenjuje ruske ofenzivne ambicije i podcjenjuje dugoročnu izdržljivost Vladimira Putina. Mnogi su također upozoravali da bi pritisak da se Ukrajina pridruži NATO-u, uz ignoriranje ruskih sigurnosnih zabrinutosti, mogao dovesti do katastrofe. Kad razmislimo o (ne)iskorištenim prilikama da se s Moskvom postigne dogovor, logično je zapitati se je li Washington želio "spriječiti sukob" ili je svjesno potaknuo Putina na invaziju.