Velika priča o simbiozi vojske i politike: NATO savez kao najjače sredstvo vanjske politike SAD-a (II. dio)

Uspostava Sjevernoatlantskog ugovora stvorila je Saveznike ali nije odmah sama po sebi stvorila vojnu strukturu koja bi mogla učinkovito koordinirati njihove djelatnosti. To se promijenilo sa sve većom zabrinutosti zbog sovjetskih namjera i poteza od kojih su svakako u to doba najviše uznemirujući bili detonacija prve sovjetske atomske bombe 1949., pobjeda kineskih komunista u Kineskom građanskom ratu iste godine kao i izbijanje Korejskog rata sljedeće godine uz potporu SSSR-a. Učinak tih događaja na savez bio je dramatičan.

Prethodni tekstovi iz ove kolekcije: Velika priča o simbiozi vojske i politike: NATO savez kao najjače sredstvo vanjske politike SAD-a (I. dio) NATO je uskoro kreirao i konsolidirao svoju zapovjednu strukturu s vojnim sjedištem u pariškom predgrađu Rocquencourtu. Ondje se nalazilo Vrhovno zapovjedništvo Savezničkih snaga u Europi (SHAPE) na čelu sa slavnim američkim generalom Dwightom E. Eisenhowerom kao prvim Vrhovnim savezničkim zapovjednikom Europe (SACEUR). Ubrzo su Saveznici uspostavili trajno civilno tajništvo u Parizu i prvi tajnik NATO-a bio je Britanac Hastings Ismay.

Vojna moć i sigurnost koju je pružao NATO-ov kišobran vratili su političku stabilnost u zapadnu Europu i ekonomska čuda europskih zemalja poput Zapadne Njemačke i Italije mogla su započeti. Novi Saveznici su se uskoro pridružili savezu: Grčka i Turska 1952. i Zapadna Njemačka 1955. Usprkos oklijevanjima nesporno je započela europska politička integracija. Kao reakcija na ulazak Zapadne Njemačke u NATO, Sovjetski Savez i njegovi istočnoeuropski sateliti uspostavili su 1955. Varšavski pakt kao protutežu NATO-u. Europa se podijelila i ostao je osjećaj nelagode kojeg će simbolizirati i definitivno utjeloviti dovršenje Berlinskog zida 1961.

Planeri NATO-a su planirali trenutak negdje oko 1953.-1954. kad će duopol snaga zamijeniti monopol jedne strane i to atlantske. Njihov je cilj bila atlantska sila sposobna, prema jednima da bude protuteža sovjetskoj sili kojom Sovjetski Savez raspolaže izvan svojih granica, prema drugima da drži u šahu Crvenu armiju u slučaju općeg rata. To ne znači da su se vojni planovi, čak i najambiciozniji od svih, onaj o 96 divizija predviđenih u Lisabonu 1951., temeljili na pretpostavci o općem ratu koji će s obje strane voditi samo klasičnim oružjem. Državnici su, ako ne i vojni vođe, kombinirali sjećanja iz prošloga rata s pojednostavljenom vizijom budućeg rata. Ovaj put je bilo važno poštedjeti Europu invazije - inače bi postojala opasnost da se oslobodi tek leš, dakle bila je potrebna što jača sila NATO-a u zapadnoj Europi kako bi se što učinkovitije i što istočnije zaustavila moguća agresija SSSR-a.