Amerika je vodila puno ratova, no pitanje koliko je u stanju učiti iz tog iskustva, naročito svojih neuspjeha. U kontekstu rata u Vijetnamu ovako je govorio Henry Kissinger:
Mi smo vodili vojni rat, a protivnici politički: dok je SAD tražio fizičko iscrpljivanje neprijatelja i mjerio uspjeh kroz vojnu "atribuciju", Sjeverni Vijetnam je ciljano radio na psihološkom zamoru i slomu volje, oslanjajući se na temeljnu asimetriju gerilskog sukoba - gerila pobjeđuje ako ne izgubi, dok konvencionalna vojska gubi ako ne pobijedi. U tom okviru, vijetnamske snage su funkcionirale kao "plašt" u koridi: dovoljno aktivne da SAD stalno juriša i troši resurse u područjima male političke važnosti, dok se ključna bitka zapravo vodi u sferi politike, legitimnosti i percepcije.
Bila je to vrlo precizna analiza Nixonovog državnog tajnika, ali kojih pola stoljeća kasnije osnovna misao se nije promijenila. Iran, dakako, nije "gerila", ali u jednom simboličkom smislu i jest, odnosno mora na sličan način operirati, kao što i jest esencijalno za svaku gerilu koja se suočava s tehničkim moćnijim neprijateljem.
Poštovani, za nastavak čitanja potrebna je pretplata
Izaberite jednu od ponuđenih opcija: