Velika priča o simbiozi vojske i politike: NATO savez kao najjače sredstvo vanjske politike SAD-a (I. dio)

Povijest je znanost i akademska disciplina koja je zanimljiva, dinamična, otvorena različitoj interpretaciji, ali i beskonačna jer svaki završeni dan postaje dio povijesti. Povijest se stalno stvara i događa. Ono što posebice obilježava povijesne interese su ratovi. "Povijest čovječanstva je povijest ratova", dobro je poznata izreka. A čimbenik koji obilježava ratove su suprotstavljeni savezi. U svakom ratu sklapali su se savezi kako bi se izvojevala pobjeda. Međutim, vojni savezi postoje i u miru. Tu posebno ulogu zauzima NATO savez koji je najjači i najtrajniji vojni savez svih vremena i koji živi desetljećima u mirnodopsko doba. Predmet ove analize je nastanak, razvoj i moderno djelovanje NATO saveza kao najjačeg sredstva američke vanjske politike.

Drugi svjetski rat bio je upravo rat velikih savezništava. U tome ratu Sjedinjene Američke Države, Velika Britanija i Sovjetski Savez činile su osnovu velike Savezničke koalicije koja se borila protiv Sila Osovine. Drugi svjetski rat bio je rat na sve ili ništa i spletom okolnosti, smrtna opasnosti nacifašizma povezala je zapadne liberalne demokracije i sovjetski komunizam. Savez je dobro funkcionirao dok se borio protiv Hitlera ali niti tada savezništvo nije bilo idealno. No ubrzo nakon pobjede u Europi u svibnju 1945. Zapad i Istok počeli su se razilaziti. Posljednji čin rata, američko bacanje atomskih bombi na Hiroshimu i Nagasaki označilo je prvu fazu Hladnog rata. Nakon rata Europa je bila opustošena i devastirana od ratnih stradanja. Oko 36.5 milijuna Europljana je poginulo u ratu, od toga 19 milijuna civila. Izbjeglički kampovi i racioniranje hrane bili su svakodnevna pojava. U nekim područjima smrtnost dojenčadi iznosila je 25%. Milijun siročadi lutali su bivšim metropolisima. Samo u njemačkom Hamburgu pola milijuna ljudi je bilo bez doma.

Odmah po svršetku rata počeli su se zaoštravati odnosi između Washingtona i Moskve. I Amerikanci i Britanci s jedne i Rusi/Sovjeti su druge strane nastojali su nametnuti svoje društveno uređenje u dijelu Europe koje su oslobodile njihove vojske u završnici rata. U ožujku 1946. Winston Churchill je održao slavni govor u Fultonu u Missouriju u kojem je prvi put korištena sintagma "željezne zavjese" koja se prostirala od Baltika do Jadrana kako bi se označilo područje koje je potpalo pod sovjetsku sferu. Ipak, imperijalistička politika Staljinovog SSSR-a bila je ta koja je izazivala i stvarala probleme. Europski komunisti kojima je pomogao SSSR prijetili su demokratski izabranim vladama u zapadnoj Europi. U veljači 1948. Komunistička partija Čehoslovačke s prikrivenom pomoći SSSR-a svrgnula je demokratsku vladu u uvela jednopartijski komunistički režim. Tada su kako bi odgovorili demokratskoj konsolidaciji u zapadnim dijelovima Njemačke pod savezničkom upravom, Sovjeti pokrenuli blokadu Zapadnog Berlina kako bi potisnuli savezničke formacije iz tog dijela grada i natjerali Saveznike da povuku uvedenu njemačku marku. Herojstvo Berlinskog zračnog mosta posramilo je Sovjete ali je označilo kako je komunistička ekspanzija velika prijetnja miru u Europi.

Srećom za Europljane upravo je tada Amerika počela mijenjati svoju vanjsku politiku iz izolacionizma u intervencionizam. Harry Truman nakon što je trijumfirao na američkim predsjedničkim izborima u jesen 1948. obvezao se u svom inauguracijskom govoru da će pomoći europskim narodima koji su voljni braniti se od prijetnje s Istoka. Uslijedila je poznata Trumanova doktrina. Američki državni tajnik Dean Acheson forsirao je potpisivanje vojnog sporazuma s Europljanima. 4. travnja 1949. Sjevernoatlantski savez je konačno potpisan u Washingtonu. Velika Britanija, Francuska, Belgija, Nizozemska, Luksemburg, Italija, Portugal, Danska, Island, Norveška, Kanada i Sjedinjene Države obvezale su se na obostranu pomoć u slučaju agresije neke strane sile na bilo koju državu članicu.