Velika priča o simbiozi vojske i politike: NATO savez kao najjače sredstvo vanjske politike SAD-a (I. dio)

Povijest je znanost i akademska disciplina koja je zanimljiva, dinamična, otvorena različitoj interpretaciji, ali i beskonačna jer svaki završeni dan postaje dio povijesti. Povijest se stalno stvara i događa. Ono što posebice obilježava povijesne interese su ratovi. "Povijest čovječanstva je povijest ratova", dobro je poznata izreka. A čimbenik koji obilježava ratove su suprotstavljeni savezi. U svakom ratu sklapali su se savezi kako bi se izvojevala pobjeda. Međutim, vojni savezi postoje i u miru. Tu posebno ulogu zauzima NATO savez koji je najjači i najtrajniji vojni savez svih vremena i koji živi desetljećima u mirnodopsko doba. Predmet ove analize je nastanak, razvoj i moderno djelovanje NATO saveza kao najjačeg sredstva američke vanjske politike.

Drugi svjetski rat bio je upravo rat velikih savezništava. U tome ratu Sjedinjene Američke Države, Velika Britanija i Sovjetski Savez činile su osnovu velike Savezničke koalicije koja se borila protiv Sila Osovine. Drugi svjetski rat bio je rat na sve ili ništa i spletom okolnosti, smrtna opasnosti nacifašizma povezala je zapadne liberalne demokracije i sovjetski komunizam. Savez je dobro funkcionirao dok se borio protiv Hitlera ali niti tada savezništvo nije bilo idealno. No ubrzo nakon pobjede u Europi u svibnju 1945. Zapad i Istok počeli su se razilaziti. Posljednji čin rata, američko bacanje atomskih bombi na Hiroshimu i Nagasaki označilo je prvu fazu Hladnog rata. Nakon rata Europa je bila opustošena i devastirana od ratnih stradanja. Oko 36.5 milijuna Europljana je poginulo u ratu, od toga 19 milijuna civila. Izbjeglički kampovi i racioniranje hrane bili su svakodnevna pojava. U nekim područjima smrtnost dojenčadi iznosila je 25%. Milijun siročadi lutali su bivšim metropolisima. Samo u njemačkom Hamburgu pola milijuna ljudi je bilo bez doma.