Velika otkrića NYT-a: Tajna povijest rata u Ukrajini koji možda ipak nije počeo invazijom – kako su SAD i NATO sukob planirali godinama i hoće li se grandiozni projekt rušenja Rusije na kraju sam urušiti zajedno s erom globalne hegemonije?

Rat u Ukrajini nije izbio "preko noći" u veljači 2022. – iako su mnogi zapadni mediji nastojali stvoriti takav dojam. Najnovije i iznimno detaljno izvješće lista New York Times daje naslutiti da je sama američka administracija, još godinama prije, postupno gradila okvir za ono što će postati jedan od najvećih sukoba na europskom tlu od Drugoga svjetskog rata. U pozadini je stajala strateška ideja o potrebi da se Rusija "ukroti", što znači da je političko-vojna elita u Washingtonu bila spremna godinama "kalibrirati" uvjete za otvoreni oružani sukob. Cilj? Oslabiti, ako ne i slomiti, utjecaj Moskve, posebice predsjednika Vladimira Putina, kojeg se na Zapadu odavno percipira kao glavnu prepreku globalnoj američkoj hegemoniji.

Prikriveni početak: kako je rat u Ukrajini bio planiran davno prije prvog metka

Već iz ranijih izvješća i dokumenata, koji su u javnost procurili nakon 2014., moglo se pretpostaviti da SAD nikako ne želi vidjeti Rusiju kao ravnopravnog aktera na međunarodnoj sceni. Uostalom, još je Zbigniew Brzeziński (utjecajan geopolitički strateg u SAD-u) smatrao da je ključno za globalnu prevlast "odrezati" Rusiju od njezina šireg susjedstva, osobito od tzv. "ruskog dvorišta" – a Ukrajina je oduvijek bila smatrana tim vitalnim geopolitičkim prostorom. Nakon događaja 2014. (Majdan, nasilno rušenje Viktora Janukoviča, pripojenje Krima od strane Rusije te izbijanje sukoba na istoku Ukrajine), počelo je sustavno slanje "vojnih savjetnika" i razne vojne pomoći Kijevu. Međutim, Bijela kuća se tada još suzdržavala od davanja oružja koje bi Ukrajinu moglo dovesti u direktan sukob s Rusijom, bojeći se otvorene eskalacije. Unatoč tome, posijano je sjeme dublje intervencije.

Sudeći prema novom NYT materijalu, ključne prekretnice bile su dvije: prvo, promjena prioriteta u Bijeloj kući u vrijeme Baracka Obame, kada se počelo razmišljati o oružanim "crvenim linijama" kojima bi se ograničilo rusko djelovanje u istočnoj Ukrajini. Potom, s mandatom Donalda Trumpa situacija se dodatno zamrsila – iako Trump nije bio veliki zagovornik "američkog imperija" (čini se da danas to više nije slučaj - za početak želi Grenland, Kanadu i Panamu!), njegove su obrambene strukture ipak dopustile veći transfer oružja Kijevu (primjerice, protutenkovskih projektila Javelin). Konačna odluka da se Ukrajini isporuči ofenzivno naoružanje, uključujući dalekometnu artiljeriju, donesena je iza zatvorenih vrata u Washingtonu vrlo rano, mnogo prije ruskog napada na Kijev. Dio europskih partnera, pogotovo Britanija i Poljska, jedva su čekali da SAD odobri veće isporuke i "podrži Ukrajinu" – iako je stvarni interes bio usmjeriti vojne kapacitete protiv Moskve.

Prvo pravo "uzbunjivanje" ruskog vodstva dogodilo se 2021. kada je postalo jasno da se pripremaju masivne vježbe i logistički mostovi u istočnoj Europi, uz dotok zapadnog naoružanja u Ukrajinu. Rusija je sve tumačila kao nadolazeći ulazak Ukrajine u NATO, što su američki dužnosnici doduše formalno nijekali, ali de facto ohrabrivali Kijev da se "samostalno" pripremi za gotovo neizbježan okršaj. Činilo se kao da Rusi stoje pred izborom: ili prihvatiti rapidno gomilanje zapadne vojske i oružja sve bliže Moskvi ili preventivno djelovati. Sa stajališta Kremlja, takav razvoj događaja predstavljao je egzistencijalnu opasnost; gubitak Ukrajine u njihovu "geopolitičkom dvorištu" značio bi, između ostalog, potencijalno razmještanje NATO projektila na granicama Rusije.

Kada je Putin konačno "povukao okidač" i krenuo u veliku vojnu akciju u Ukrajini, zapadni su mediji na sav glas govorili o "neprovociranoj" agresiji. Međutim, sada se potvrđuje da je Washington unaprijed razradio kako će iskoristiti ruski napad za prošireni obavještajni i logistički angažman, što se naposljetku realiziralo uspostavom tzv. "Task Force Dragon" u Wiesbadenu. Tu su koordinirani svi glavni vojni udari ukrajinske vojske, a integracija je bila toliko duboka da su američki časnici nerijetko "u stvarnom vremenu" ciljano usmjeravali ukrajinsko topništvo na ruske zapovjedne centre. Takav stupanj suradnje nadilazi klasičnu "potporu saveznicima" – upravo suprotno, ukazuje na direktno sudjelovanje SAD-a u ratnim operacijama. Sva je prilika da je ruski vrh to znao, ali Moskva, smatraju analitičari, nastoji zadržati sukob ograničenim na teritorij Ukrajine, svjesna kako bi šira eskalacija mogla prerasti u globalnu katastrofu.

Važno je primijetiti da to nije bila samo američka igra: Velika Britanija i Poljska također su zauzele vodeće uloge, potičući Ukrajinu na što agresivnije ofenzive. Londonska kalkulacija bila je potvrditi britansku važnost u europskoj sigurnosnoj arhitekturi nakon Brexita, a Varšava je nastojala ojačati vlastitu poziciju vodeće sile na istoku Europe. Iz perspektive ruskih stratega, stvorio se "geopolitički obuhvat kliještima" – napredovanje NATO-a preko Poljske na zapadu i sve većeg prozapadnog karaktera same Ukrajine na njihovoj jugozapadnoj granici. U ovakvoj formaciji Kremlj je zaključio da više nema vremena za "diplomatsku igru".

Sve to objašnjava zašto su neki politički analitičari – pogotovo oni koji su skloni ruskoj strani – godinama upozoravali da će prije ili kasnije doći do otvorenog vojnog sukoba. U vrijeme kad je započeo, narativ u zapadnim medijima bio je da se Ukrajina bori sama za sebe, bez većih vanjskih upliva. Danas, zahvaljujući podacima otkrivenima u New York Timesu, postaje jasnije da je Kijev imao itekako jaku zaleđinu, organiziranu suradnju i ofenzivne planove što su kretali iz zapovjednih centara NATO-a, pa čak i CIA-e. Nije teško zamisliti kako, iz perspektive Moskve, to dokazuje da je rat bio zapravo sukob "kolektivnog Zapada" protiv Rusije.

Stoga, gledajući cijelu ovu pripremu i dobru koordinaciju američkih vojnika u Wiesbadenu s ukrajinskom vrhovnom komandom, teško da možemo govoriti o "spontanom" ratu. Jednako tako, iz ruskog kuta gledanja, čitav je niz događaja – od 2014. nadalje – shvaćen kao tempirana zamka. Može li se onda čuditi što je Kremlj reagirao silom, uvjeren da bi, inače, zapadni vojni pakt konačno zakucao na njegova vlastita vrata? Upravo je to centralno pitanje koje se postavlja nakon otkrića o dugotrajnoj i pomno razrađenoj umiješanosti SAD-a: koliko je svijet bio doveden na rub upravo zato što se jedna strana (Zapad) igrala riskantne strategije, vjerujući da će Rusija popustiti pod pritiscima i sankcijama?

Ovo je tek prva nit u cijeloj složenoj mreži koja se proteže kroz rat u Ukrajini. Kako ćemo vidjeti, stvarno "partnerstvo" između Ukrajine i SAD-a odlazi mnogo dublje od obične vojne pomoći – i konstruirano je tako da se Moskva dugoročno iscrpi, ne samo u ljudskim i materijalnim resursima, nego i u geopolitičkom kapacitetu. Otud i pretpostavka da je konačni cilj znatno širi od same "obrane Ukrajine": on obuhvaća redefiniranje poretka moćnika, uz nastojanje da se Rusiji zada najteži mogući udarac.

Partnerstvo iz sjene: Pentagon, CIA i stvaranje ukrajinske ratne mašinerije

Tek što je započeo ratni kaos na ukrajinskoj bojišnici, u Njemačkoj je, stotinama kilometara daleko od prvih crta bojišta, zaživio neobičan "stožer u sjeni". Tamo, u jednoj od zgrada američke vojske u Wiesbadenu, formiran je ključni operativni centar koji će koordinirati gotovo sve glavne akcije ukrajinske vojske protiv ruskih snaga. Zapravo, radilo se o mjestu u kojem su časnici Pentagona, CIA-e i ostalih američkih obavještajnih agencija, uz podršku britanskih i europskih kolega, imali zadatak pretvoriti ukrajinski oružani aparat u suvremenu "ratnu mašineriju". Upravo je taj tajni centar, u dokumentima New York Timesa nazivan "Task Force Dragon", postao simbol dvosmjerne sprege između Washingtona i Kijeva.

Tajno središte i njegov značaj
Prema izvorima iz samog izvješća, sve je krenulo kad je general Christopher T. Donahue, čovjek s impresivnim iskustvom u specijalnim operacijama diljem Bliskog istoka, dobio zadaću stvoriti čvrstu zapovjednu strukturu za "hitne isporuke" Ukrajini, ali i za daljnje planiranje protunapada na terenu. Zajedno s višim američkim i britanskim dužnosnicima, u Wiesbadenu je oformio složeni sustav "spojnih točaka" – tzv. fusion center – koji je spajao obavještajne podatke, satelitske snimke, zapovjedne zapise i zahtjeve ukrajinskih vojnih zapovjednika. Tu su radili časnici iz najrazličitijih američkih struktura: CIA, NSA, DIA, Nacionalno geoprostorno-obavještajno tijelo (NGA), a sve to upakirano u real-time protok informacija.

Rezultat? Stvaranje do sada rijetko viđene razine "vanjske kontrole" nad jednim ratom, i to uz prikrivenu retoriku "samostalne ukrajinske obrane". Ukrajinskoj vojsci su, dakako, ostavljeni mehanizmi službenih odluka, no iz dokumenata postaje jasno da je upravo Task Force Dragon davao ključne smjernice gdje, kada i s kojim oružjima udariti. Na početku su isporučivali "samo" anti-air sustave poput Stingera i protutenkovske projektile tipa Javelin, ali vrlo brzo krenulo se i s teškim topničkim sustavima M777 te moćnim raketnim bacačima HIMARS – sve popraćeno koordinatama koje su im slale američke obavještajne agencije.

"Kilometarski popisi ciljeva"
Pritom je Kremlj bio svjestan da izravno ratuje protiv znatno većeg sustava od same Ukrajine. U američkim redovima, pak, vodila se interna rasprava: hoće li se "previše" otvoriti i time natjerati Putina na ekstremniju reakciju, čak i na nuklearnu eskalaciju? Ipak, želja da se Rusiju "maksimalno oslabi" bila je očito jača od strahova; pa su se crvene linije pomicale sve dalje. Najprije su Ukrajinci smjeli koristiti američke obavještajne podatke samo za obranu, da bi se kasnije te informacije koristile i za ofenzivne udare duboko iza neprijateljskih linija.

Na dnevnoj bazi, Kijev je u Wiesbadenu primao "točke interesa" (tzv. points of interest), kako su nazivali ciljeve na ruskoj strani. Formiraju se popisi mogućih meta – zapovjednih centara, skladišta municije, oklopnih vozila, pa čak i pojedinih ruskih generala (iako su Amerikanci službeno pokušavali izbjeći da se metom navode "strateške osobe"). Zadnji filtar bila je odluka ukrajinskih zapovjednika hoće li napasti ili ne, no iz dokumenata je vidljivo da bi američki časnici neizravno sugerirali kako i s čim izvesti napad, osobito kada je riječ o moćnim sustavima HIMARS.

CIA kao ključni igrač
Ako je Pentagon bio "infrastrukturni" kostur cijele operacije, CIA se nametnula kao središnji nervni sustav – osobito kada je trebalo riješiti "specijalne" zadatke, poput tajnih diverzija, sabotaže i ciljanih operacija protiv ruskih zapovjednih središta. Već se dulje vrijeme nagađalo da američke i britanske specijalne postrojbe djeluju na terenu, iako formalno "nema nijednog NATO vojnika u Ukrajini". Zasad nije potvrđeno do koje mjere su agenti CIA-e ili povezane specijalne jedinice bili fizički prisutni, no iz izvještaja NYT-a razvidno je da su imali "centar" unutar Kijeva, s kojega su nadzirali mnoge akcije.

Jednako je tako jasno da su se ukrajinski generali, svejedno, osjećali katkad sputanima: dolazilo je do razmirica kad su Ukrajinci željeli snažnije udariti, a Amerikanci su kalkulirali s rizikom od ruske odmazde. Ipak, u glavnini slučajeva Kijev je slijedio američke sugestije, svjestan da je dotok oružja i preciznih obavještajnih podataka presudan za ikakvu nadu u pobjedu ili barem održavanje fronta.

Britanska potpora, poljska logistika
SAD je, naravno, predvodio cijeli mehanizam, ali ne smije se zanemariti ni priličan utjecaj Londona i Varšave. Britanci su, prema riječima visokih dužnosnika, bili "najglasniji zagovornici" ideje o kontinuiranoj, sveobuhvatnoj pomoći Kijevu i o što agresivnijim operacijama. Njihovi instruktori obučavali su ukrajinske vojnike (od zapadnih taktičkih procedura do rukovanja naprednom opremom), a britanski zapovjednici često su djelovali kao "posrednici" između američkog stožera i samih Ukrajinaca. Poljska, s druge strane, postaje glavni logistički koridor – ondje su se gomilale zalihe streljiva, pogoni za popravak opreme, vojne bolnice, a preko tih ruta se u Ukrajinu upućivalo i golemu većinu dostavljenog naoružanja. Taj je "koridor" svojevremeno bio nazivan i "najopasnijom točkom na svijetu" jer se, s ruske perspektive, radi o glavnoj "cijevi" za opskrbu neprijateljske vojske.

Eksperimentalna "škola" za ratovanje
U američkoj se vojno-obavještajnoj zajednici, kako navode pojedini izvori, Ukrajina promatra i kao poligon za testiranje novih doktrinarnih zamisli: od toga kako integrirati satelitsku špijunažu s konvencionalnom artiljerijom, do korištenja bespilotnih letjelica i "pametnih" raketnih sustava u suvremenom ratu protiv velike sile. Za SAD, zaključuju insajderi, iskustvo provedeno u koordiniranju ukrajinskih ofenziva moglo bi biti dragocjeno ne samo za daljnje sukobe s Rusijom, već i za neke buduće velike obračune (primjerice, eventualni sukob s Kinom oko Tajvana).

Naravno, politički aspekt cijele priče ostaje itekako važan. Dok je javnost na Zapadu mjesecima živjela u uvjerenju da Ukrajinci sami orkestriraju uspješne protunapade, činjenice iz NYT-a jasno otkrivaju da se u pozadini odvijala jedna kudikamo organiziranija kampanja, s preciznom i nimalo "spontanom" zapovjednom hijerarhijom. Sve je to dovelo do velikog pritiska na Moskvu, koja je, vidjevši kako se fronta konsolidira i uz "virtualni" NATO kišobran, odlučila intenzivirati vlastiti angažman, mobilizirati dodatne snage i angažirati vojnu industriju punim kapacitetom.

Potpuno je jasno da rat u Ukrajini nije "lokalni" sukob. Štoviše, postao je primjer "proxy" rata u kojem najveći svjetski vojni savez (NATO) i ponajveća svjetska sila (SAD) protiv Rusije djeluju putem posrednika – ukrajinske vojske – ali uz takvu razinu koordinacije da je ponekad i samim ukrajinskim generalima teško znati gdje završavaju njihove odluke, a počinju američke...

Raspad strategije: sukobi unutar Ukrajine i frustracija zapadnih generala

S vremenom se sve snažnija veza između ukrajinskog vojnog vrha i zapadnih zapovjednika počela rastakati u više smjerova, otkrivajući unutarnje tenzije koje nisu bile tek formalne nesuglasice, već ozbiljne pukotine unutar ukrajinskih institucija. Na van se prikazivalo kako je čitavo zapovjedništvo složno, no dokumenti i svjedočenja spominju niz epizoda gdje su ukrajinski generali, vođeni osobnim ambicijama ili političkim kalkulacijama, donosili zaokrete koji su i same Amerikance dovodili do bijesa. A sve to imalo je izravne posljedice na tijek vojnih operacija.

Dva generala, dva pristupa

Posebno se ističe rivalstvo između generala Valerija Zalužnog, načelnika Glavnog stožera Oružanih snaga Ukrajine, i generala Oleksandra Sirskog, zapovjednika Kopnene vojske. Oba su se istaknula još od početka rata – prvi po staloženoj retorici i dogovaranju sa Zapadom, drugi po sjajnim taktičkim potezima, primjerice tijekom obrane Kijeva i kasnije ofenzive u regiji Harkiv. Međutim, njihova se vizija daljnjeg tijeka sukoba znatno razlikovala.

Zalužni je, na temelju obavještajnih procjena američkih generala, vjerovao da treba ići na "ekonomsko trošenje" ruskih snaga, pokušati presjeći linije opskrbe i sustavno razarati zapovjedne centre. Drugim riječima, djelovati "sigurno" – čak i ako to znači da neće biti krupnih, simbolički jakih pobjeda. Sirski je, naprotiv, ponavljao da su "velike pobjede" jedini način da se održi moral u vojsci i podrška javnosti. Tu se posebno ističe grad Bahmut, koji je, iako operativno ne presudne važnosti, postao "utvrda" u koju je predsjednik Zelenski uložio golema sredstva i koju je Sirski htio pod svaku cijenu zadržati ili vratiti.

Uplitanje predsjednika

Zelenski se katkad oslanjao više na Sirskog, katkad na Zalužnog, ovisno o tome tko mu je u datom trenutku bolje "odgovarao" za politički imidž i međunarodne pregovore. Kako piše NYT, upravo je ta neusklađenost u odlučivanju oko Bahmuta dovela do toga da se znatni dio opreme, municije i novoregrutiranih snaga trošio na mjesto koje su zapadni generali smatrali – u najboljem slučaju – strateški ograničenim. Za Amerikance je ključno bilo proboj postići na jugu (prema Melitopolju i Krimu) ili na istoku (oko Harkiva), kako bi se ozbiljno "odrezalo" rusku vojsku. No kad je Zelenski podržao Sirskog i naredio goleme dodatne napore na bahmutskoj bojišnici, nastao je raskorak s američkim planovima.

Generali poput Donahuea nastojali su argumentima uvjeriti ukrajinske kolege da "rascjepkavanje" napora ne samo da neće dati brz uspjeh, nego može otežati cjelokupnu obranu. Iz dokumenata i transkripata telefonskih razgovora vidljivo je da je američka strana često ostajala zbunjena kad bi Ukrajinci, nakon dogovora, iznenada promijenili smjer. Katkad je bilo i otvorene ljutnje: prema svjedočenjima, general Cavoli (vrhovni zapovjednik američkih snaga u Europi) u više je navrata "izgubio živce" pred ukrajinskim dužnosnicima jer su, umjesto zajednički dogovorenih protuudara, bez upozorenja krenuli u ofenzivu na nekom drugom pravcu.

Udar na Herson, prilika za Harkov

Slično se dogodilo kad su američki časnici inzistirali na koordiniranom udaru koji bi se, prema planu, prvo fokusirao na oslobađanje Hersona, a potom i na veće područje regije Zaporožje. No netom prije samog početka ukrajinske ofenzive, Zelenski je – kako navodi NYT – promijenio redoslijed napada, vjerojatno pod pritiskom dijela vojnog vrha. Rezultat je bio raspršivanje dostupnih resursa. Amerikanci su, ustvari, odahnuli jedino kad je operacija prema Harkivu bila iznenađujuće uspješna i dovela do kolapsa ruskih linija ondje. No čak i u tom primjeru ispostavilo se da je uspjeh dijelom bio neplanirani "rizik" – Ukrajinci su krenuli "na svoju ruku", a Rusija je reagirala tromo i povukla se.

Političke ambicije i "prijateljska vatra"

Zapadne sile, osobito SAD, postajale su sve nervoznije promatrajući kako se ukrajinska vojna hijerarhija preklapa s političkim interesima: Zalužni se nametnuo kao nacionalni heroj i potencijalni politički rival samom Zelenskom, što se nije sviđalo predsjedničkom uredu. General Sirski je, s druge strane, pridobivao "bodove" spektakularnim medijskim izjavama o "konačnim pobjedama", što se Zelenskom činilo korisnim za moral stanovništva. Sve je to, po izvješću NYT-a, dovodilo do periodičnih "mini-kriza" u Kijevu, u kojima se nije znalo tko ima posljednju riječ o ključnim vojnim pitanjima.

Upravo u tim zakulisnim igrama rađala se frustracija i kod zapadnih saveznika. Jasno, Ukrajina formalno zadržava suverenitet nad vlastitom obranom, ali uz toliko uložene opreme i novca, u Washingtonu su očekivali da će ukrajinska vrhovna komanda slijediti dogovorene planove. Svaki put kad bi se to izjalovilo, osjećaj povjerenja i partnerskog odnosa biva narušen. General Donahue jednom je prilikom, prenose ljudi koji su sudjelovali na sastanku, uzrujano poručio Zalužnom: "Mi vam ne možemo garantirati pobjedu u ratu. Učinit ćemo sve što možemo, ali to ne znači da možete ignorirati one koji vam daju sredstva."

Rasipanje resursa u Bahmutu

Međutim, najdrastičniji primjer razilaženja postao je upravo Bahmut. Dok je zapadna strana upozoravala da će prevelika koncentracija ljudstva i opreme na tom sektoru iscrpiti ukrajinsku vojsku za nadolazeće veće operacije, Zelenski i Sirski tvrdili su da je Bahmut vrijedan kao "simbol otpora" i način da se ruske snage dovedu do velikih gubitaka. Istina je da su Rusi ondje doista pretrpjeli ogromne udarce – no ni ukrajinska strana nije ostala bez silnih žrtava. S odmakom od nekoliko mjeseci, čak i pojedini ukrajinski vojni analitičari priznaju da je Bahmut u velikoj mjeri postao politički projekt, a ne čisto vojni.

Tijekom te faze, Amerikanci su otvoreno kritizirali ukrajinski vrh zbog "taktičkih pogrešaka" i nerealne procjene ruskih mogućnosti. Ukratko, dok je Zapad htio usmjeriti resurse na jug i pokušati doći do Krima (kao najveće geopolitičke poluge protiv Kremlja), s Kijevom se katkad činilo da vodi "rat ponosa", nastojeći pokazati kako svaki izgubljeni grad mora biti vraćen pod svaku cijenu.

Napeta ravnoteža

Naposljetku se stvorila ravnoteža s tenzijama: Ukrajina je trebala podršku SAD-a i drugih članica NATO-a kako bi uopće nastavila rat, ali je ujedno pokušavala kreirati vlastitu narativnu logiku "velikih pobjeda". Amerikanci su uviđali da ne smiju previše diktirati poteze kako ne bi ispalo da su oni pravi "vlasnici sukoba", no ipak su željeli da sve prođe u okviru neke jasne, dugoročne strategije iscrpljivanja Rusije. U tom procjepu nastajale su najžešće razmirice, na primjer oko toga hoće li se utrošiti streljivo HIMARS-a na sekundarnim frontama (poput Bahmuta) ili prištedjeti za planirane udare na Krimu.

Dok su se ovakve napetosti gomilale, neki su europski saveznici počeli propitivati vjerodostojnost ukrajinskih "velikih najava". Britanski su dužnosnici, iako najsnažniji pobornici Kijeva, iznutra iskazivali zabrinutost: "Koliko daleko trebamo ići ako ukrajinski predsjednik sam mijenja plan iz dana u dan?" Poljaci, koji su za logistiku ulagali možda i najviše resursa nakon SAD-a, tu su frustraciju osjećali na terenu, gdje su valovi izbjeglica stizali na granicu svaki put kad bi neki nepromišljeni ofenzivni manevar rezultirao žestokim ruskim odgovorom.

Ipak, zapadne su zemlje – unatoč tim turbulencijama – nastavile osiguravati oružje i obavještajnu pomoć, zaključivši da je "manjkava" suradnja s Kijevom bolja od potpune neuspjeha. No upravo su ovdje počele izbijati prve sumnje kako ukrajinska strana neće moći beskonačno zadržati zapadnu naklonost, pogotovo ako se politički i taktički nesporazumi budu umnažali. Tog se potencijalnog scenarija najviše pribojavao sam Zelenski, koji je, suočen s padom strpljenja saveznika i trajnom prijetnjom ruske vojne mašinerije, očajnički tražio "veliki proboj" kojim bi pokazao da sav uloženi novac i oružje ima smisla.

Crvene linije koje blijede: kako su sad i saveznici postupno izgubili kontrolu

Čim je rat u Ukrajini prerastao u opsežan sukob s dugim bojišnicama, u Washingtonu su se pojavila pitanja o "crvenim linijama" kojih se ne smije prijeći kako bi se izbjegao izravan sukob NATO-a s Rusijom. Međutim, upravo se iz neslužbenih transkripata i dokumenata vidi da je svaka od tih crta, korak po korak, postajala sve rastezljivija. Na početku je Bidenova administracija postavila jasne granice: američke snage neće kročiti u Ukrajinu, neće se dijeliti obavještajni podaci koji bi mogli izravno dovesti do likvidacije ruskih zapovjednih struktura, a neće se ni poticati napadi na samu rusku teritoriju. No događaji na terenu, politički pritisci te želja da se ruske snage što jače pogode ipak su u konačnici poništavali ta ograničenja.

Strah od "šireg rata" i njegova relativizacija

Razlozi za oprez bili su jasni: svako naglo širenje sukoba, osobito ako bi NATO službeno postao strana u ratu, moglo je dovesti do uporabne prijetnje nuklearnog oružja. Rusko političko i vojno vodstvo povremeno je testiralo spremnost Zapada, dajući izjave o "nuklearnim opcijama" ako bi se "ugrozila egzistencijalna sigurnost Rusije". Iako su te izjave mogle biti dio propagandnog zastrašivanja, dovoljno su odjeknule u Washingtonu i europskim metropolama da se isprva pokušalo zadržati distancu.

No kako je ukrajinska vojska, uz golemu američku i britansku pomoć, počela donositi zamjetne rezultate na bojištu, u Kijevu se javila ambicija za odvažnijim potezima. Tijekom 2022. i 2023. sve češće su pristizali zahtjevi da se omogući "puni domet" raketnih sustava (uključujući HIMARS i ATACMS) kako bi se pogađale strateške mete dublje u okupiranim dijelovima, pa i na samoj ruskoj teritoriji. Iz dokumenata je vidljivo da su američki dužnosnici u početku to odbijali. Ali onda se pojavila logika: "Ako je napad na Krim prihvatljiv, po čemu bi se napad na Belgorod ili Kursk drastično razlikovao?" – s gledišta Rusije, i Krim se smatra vlastitim teritorijem. Tako je malo-pomalo ono što je isprva bilo nezamislivo, postalo moguće.

Ops box: ulazak u "zabranjenu zonu"

Jedno od ključnih poglavlja u ovoj evoluciji predstavljali su tzv. ops boxovi (operational boxes) – dogovoreni prostori unutar kojih bi se moglo preciznim zapadnim oružjem gađati ruske položaje, čak i kada prelaze ukrajinske granice. To je nastalo u kontekstu pokušaja da se zaštiti grad Harkiv i spriječi ruska topnička ili raketna djelovanja iz susjedne Belgorodske oblasti. U početku su ops boxovi trebali obuhvatiti samo uski pojas uz granicu, a zatim su se širili. Svaki put kada su Rusi pomicali logistiku dublje u svojoj pozadini, Amerikanci bi popuštali i dopuštali Kijevu sve snažnije i dulje udare, pružajući mu točne satelitske koordinate.

Takav razvoj situacije ne samo da je povećavao rizik od eskalacije, već je i oslabljenoj Moskvi slao poruku da joj "dosadašnji potezi" ne jamče sigurnost niti unutar samih ruskih granica. NYT navodi kako je ovo izazvalo duboko nezadovoljstvo čak i kod nekih dužnosnika u Pentagonu, koji su smatrajući da bi se relativno lako moglo skliznuti u nešto opasnije: "U jednom trenutku se pitalo – hoće li Ukrajinci dobiti odriješene ruke za ciljeve u samoj Moskvi?"

Američki časnici na terenu (iako službeno ne)

Još jedna upadljiva crvena linija odnosila se na izravno slanje američkih vojnika na ukrajinski teritorij. Nakon izbijanja rata, Washington je službeno iznio da neće biti "boots on the ground". Međutim, u stvarnosti se ispostavilo da je određeni broj američkih vojnih savjetnika i specijalaca, pod krinkom "SME timova" (Subject Matter Experts), ipak bio u Kijevu, pa i u području blizu fronta, pomažući ukrajinskim brigadama u operativnom planiranju. U dokumentima se spominje da su u početku takvi timovi morali ostati unutar sigurnih zgrada (uglavnom američkog veleposlanstva), ali kako je rat odmicao, njihove su ovlasti rasle. Navodno su pojedini timovi savjetovali ukrajinske snage sve do linija bojišnice, posebice kad je u pitanju bilo ciljanje s naprednim oružanim sustavima.

Iako su to formalno bile "nadzorne" ili "instruktorske" misije, činjenica da su američki dužnosnici donosili ključne procjene na licu mjesta upućuje da se de facto radilo o vrlo izravnom angažmanu. Za Kremlj je to, dakako, bila dodatna potvrda da protiv sebe nema samo Ukrajinu, nego vojne stručnjake i opremu iz najveće svjetske sile.

Sabotaže i diverzije duboko u ruskoj pozadini

Još jedno od "zabranjenih polja" isprva je bilo izvođenje sabotaža unutar ruskog teritorija, uključujući diverzije na kritičnu infrastrukturu. No tu se ranije istaknuo britanski pristup: pojedini izvori govore kako su posebni timovi iz Velike Britanije u suradnji s CIA-om obučavali ukrajinske komandose za "podvodne i kopnene napade" na rusku infrastrukturu. Primjeri uključuju upade u blizini Krima, napade na crnomorsku flotu, ali i dron-udare na ruske vojne instalacije. Svaki novi uspjeh tih akcija dalje je pomicao granice "dopuštenog".

U konačnici se proširio i do napada na strateške točke duboko u Rusiji (skladišta goriva, željezničke čvorove, vojne baze). Iako se u Washingtonu nikada javno nije pohvalilo takvim potezima, dokumenti ukazuju da su na najvišim razinama vlasti bili svjesni da ukrajinske specijalne snage ili obavještajne službe (poput HUR-a) iza sebe imaju detaljne podatke i logističku podršku Zapada. Samo bi se formalno naglasilo da "Sjedinjene Države ne odobravaju napade na ruski teritorij". No s vremenom je ta izjava izgubila težinu, baš kao i druge crvene linije.

Krenulo je od Krima

Posebno zanimljiv detalj predstavlja Krim, koji Moskva smatra svojom teritorijalnom cjelinom od 2014. Štoviše, Kremlj je otvoreno upozoravao da bi masivniji napad na Krim mogao predstavljati "ekstremnu prijetnju" po samu opstojnost Rusije, što implicira i mogućnost uporabe taktičkog nuklearnog oružja. Američki dužnosnici – barem se tako tvrdilo – bili su svjesni da je to najopasnija zona, pa su u prvim mjesecima rata strogo branili Kijevu korištenje američkih obavještajnih podataka za napade na Krim. No onda je došlo do uspješnih akcija ukrajinske strane na crnomorsku flotu i most preko Kerčkog tjesnaca; isprva se mislilo da su to autonomni potezi Ukrajinaca, ali s vremenom se pojavilo sve više dokaza o utjecaju zapadnih službi.

Kako se Krim iz "zabranjene zone" pretvorio u poligon za velike udare, više gotovo i nije bilo načela koje bi ukrajinskim snagama branilo takve poteze. Uslijedile su diverzije, napadi bespilotnim letjelicama, pa i ozbiljno oštećenje ruskih ratnih brodova. Mimo svih javnih izjava o "oprezu", u stvarnosti je Amerika – preko koordinacijskog centra u Wiesbadenu i izravne suradnje sa zapovjednicima na terenu – sve glasnije poticala ideju da je Krim "slabija točka Rusije" koja se mora maksimalno napadati, kako bi Kremlj došao u podređen položaj na pregovorima.

Kada "partnerstvo" izmakne kontroli

Prema analizi stručnjaka koji su imali uvid u dokumente, bijeg od vlastitih crvenih linija doveo je do toga da su Amerikanci u jednom trenutku shvatili kako više ne uspijevaju u potpunosti nadzirati sve što se događa na bojištu. Ukrajinci su, koristeći prostor koji im je ostavljen, počeli izvoditi napade i bez prethodne konzultacije sa SAD-om. Kad su američki generali reagirali upozorenjem, Kijev se opravdavao da "imaju svoje obavještajne kapacitete" koji im potvrđuju da je meta legitimna.

Tako su i saveznici ostajali u škripcu: bojeći se da bi uskraćivanje potpore moglo dovesti do velikog poraza Ukrajine (i posljedičnog jačanja Moskve), nastavljali su financirati i opskrbljivati Kijev, a istodobno su gledali kako se sukob opasno primiče granicama same Rusije. Ova situacija nikoga nije zadovoljavala: Kijev je smatrao da mu Zapad i dalje ne daje "dovoljno" moćnog oružja, Zapad se brinuo da Kijev gura čitavu regiju prema masovnijem sukobu, a Rusija je konstatirala da njezin protivnik nije Ukrajina, nego gotovo cjelokupna zapadna vojna infrastruktura.

Prateći sve te pomake, postaje očito da su za početak sukoba Amerikanci imali određena stroga pravila, nastojeći izbjeći potencijalni Treći svjetski rat. No ubrzo su ta pravila nestajala ili se dovodila u pitanje. Kako rat biva dugotrajniji i gorči, tako je i spremnost da se povuče granica popuštala – sve dok konačni rezultat nije postao "rat bez granica", barem kad je riječ o tome gdje, kako i s čijom pomoći Ukrajina može uzvratiti udarac.

Rat bez izlaza: Trump, iscrpljena vojska i iluzija potpune pobjede

Kako se iscrpljuju i vrijeme i resursi, sve je jasnije da je ratna računica Ukrajine, ali i Zapada, zapela u složenom vrtlogu političkih interesa i strateških kalkulacija. Mnogi su bili uvjereni da će ruska vojska, potkopana sankcijama i neuspjesima na terenu, doživjeti slom. No golemi gubici i nezadovoljavajući rezultati ukrajinskih ofenziva pokazali su da je ruska vojska, unatoč unutarnjim potresima, zadržala dovoljno resursa za daljnje iscrpljivanje neprijatelja. U cijeloj toj jednadžbi pojavio se još jedan kritični čimbenik: povratak Donalda Trumpa na čelo Sjedinjenih Država, koji je unio nemir u savezničke planove.

Promjena u Bijeloj kući i njezine posljedice

Nova američka administracija dala je naslutiti da nema namjeru održavati golemu razinu vojne i financijske pomoći Ukrajini ako zauzvrat ne vidi vidljiv napredak ili barem uvjerljivo smirivanje sukoba. Trump je od početka zazirao od dugotrajnog inozemnog ratovanja koje ne donosi brze političke koristi kod kuće. Ujedno je svjestan da među dijelom američkih birača vlada zamor zbog ukrajinske "beskrajne priče" i rastućeg troška za SAD. Shodno tomu, počeo je naglašavati potrebu za "pregovorima" i "brzim okončanjem" sukoba, i to na način koji se Kijevu doima poput napuštanja "partnerstva".

Pritisak na Zelenskog tako je postao dvostruk: više nema neograničenog prostora da troši zapadne resurse, a Rusija i dalje kontrolira opsežne teritorije. Kad su prve najave iz Washingtona počele govoriti o "nužnosti kompromisa", u Kijevu je uslijedilo uzbunjivanje. Zelenski se boji da bi Moskva mogla iskoristiti američko kolebanje za diktiranje svojih uvjeta na mirovnim razgovorima, a da ukrajinsko vodstvo na koncu ostane i bez teritorija i bez dovoljno vojnih sredstava za nastavak rata. Upravo je ta neizvjesnost dovela do novog vala riskantnih poteza na terenu.

Iscrpljenost vojske i moralni slom

Službeni podaci o gubicima ukrajinske vojske neprestano se umanjuju, no različiti izvori potvrđuju da su brojke stradalih već goleme. Ključna je razlika u tome što je Rusija, sa znatno većim demografskim rezervoarom, uspjela povući nove kontingente vojnika, dok se Ukrajina oslanja na ograničene mobilizacijske mogućnosti i zapadnu vojnu pomoć. Starosna struktura regruta u Ukrajini postaje alarmantno visoka, a povećava se i broj onih koji pokušavaju izbjeći novačenje. Generalima je sve teže voditi ofenzivne operacije kad su jedinice nepopunjene, a nekadašnji "asovi" iz prvih mjeseci rata ili su poginuli, ili su iscrpljeni dugotrajnim borbama.

Na bojišnici se stoga, prema svjedočenjima, sve češće događa da postrojbe odbijaju krenuti u frontalni napad bez dovoljne topničke ili zračne podrške, koju opet nedostaje jer Zapad više nije spreman priskrbiti neograničene zalihe. Prije je svaka ukrajinska ofenziva uživala spektakularnu PR-podršku u svjetskim medijima; sada se u zapadnim krugovima pitaju je li još smisleno ulagati u skupe projekte koji ne jamče jasan uspjeh. U takvoj se klimi i motivacija među vojnicima troši puno brže nego prije.

Iluzija potpune pobjede i ogoljela stvarnost

Ukrajinsko je vodstvo – potaknuto i ranijim američkim ohrabrenjima – naumilo postići potpunu pobjedu, tj. povratiti sve teritorije, uključujući Krim. No s vremenom se pokazalo da Rusija ne samo da ne popušta, nego i da je spremna u borbu uključiti dodatne saveznike ili paravojne formacije, poput angažmana nekih bliskoistočnih i azijskih igrača koji Moskvi isporučuju oružje i vojnu opremu. Uz to, sankcije Rusiju nisu bacile na koljena kako se očekivalo. Kijev ostaje u uvjerenju da mora ići do kraja, budući da bi prihvaćanje pregovora pod ruskim uvjetima značilo politički poraz. Međutim, američko kolebanje potkopava tu odlučnost; dok je Joe Biden bio spreman sustavno podupirati ofenzive, Trumpov se tim sada više okreće retorici "smanjenja štete" i "realizma".

Taj zaokret u američkoj politici izaziva pravu buru među ukrajinskim saveznicima. Neke europske zemlje, koje su same iscrpljene krizom cijena energije i rastućim nezadovoljstvom stanovništva, sve se češće pitaju isplati li se i dalje investirati u ukrajinsku vojnu kampanju. Britanija, koja je u početku bila najvatreniji ukrajinski pobornik, morat će sada pažljivo balansirati između novog američkog stava i vlastitih geopolitičkih interesa. Poljska je, pak, izravno zabrinuta za vlastitu sigurnost i ne želi vidjeti kako se rat prelama preko njezinih granica.

Mogući epilog

Cijeli sukob tako izgleda zaglavljen: Ukrajina nema dovoljno snage da brzo izbije na granice iz 1991., Rusija ne uspijeva slomiti ukrajinsku obranu, a SAD više nije spreman beskonačno održavati status quo. U Kijevu strahuju da bi jedini izlaz mogao biti rješenje koje bi i Rusiju i Ukrajinu ostavilo daleko od njihovih maksimalnih ciljeva. Iz perspektive Kremlja, to bi značilo zadržavanje najvećeg dijela osvojenih područja i izbjegavanje ponižavajućeg poraza, a iz perspektive Ukrajine – teške teritorijalne kompromise koji bi se teško prodali domaćoj javnosti.

U sjeni takvog scenarija stoji i mogućnost da se rat ipak nastavi još godinama, u nekoj "zamrznutoj" ili povremeno razbuktanoj formi, usprkos nastojanjima novih američkih vlasti da "zatvore slučaj". Katkad se čini da je najvjerojatniji ishod upravo taj: nikakva spektakularna kapitulacija jedne strane, nego postupan prelazak u polumirno stanje. Na žalost, to znači da veliki dio istočne Ukrajine ostaje u ruševinama, a regija u strahu od novog razbuktavanja.

Zaključno, priča o "potpunoj pobjedi" danas se doima više kao politička mantra nego kao realna perspektiva. Previše je aktera, previše proturječnih interesa i – nakon svega – prevelik osjećaj iscrpljenosti na gotovo svim stranama. Dolazak Donalda Trumpa u Bijelu kuću samo je dodatno rasvijetlio golemi stupanj nejedinstva Zapada, kao i ranjivost Ukrajine kad ostane bez najšire i najčvršće američke potpore. U takvim okolnostima, logičan rasplet nije junački trijumf, već tegoban kompromis ili razvučeno "ne-rješenje", sve dok se ne pronađe drugačiji globalni dogovor ili dok jedna od suprotstavljenih strana ne doživi potpuni, ali vrlo malo vjerojatan, krah.

Dakako, kad govorimo o potpunom slomu, Ukrajina je sad svakako veći kandidat za to. Europa joj je obećala "brda i doline" potpore čak i nakon otvorenog Trumpovog kolebanja. No, za ukrajinski narod to su samo brda i doline ruševina i stotine tisuća mrtvih. Svaki rat je tragedija, ali magnitudu ove još ne možemo niti pojmiti. Zasljepljenost medijskom propagandom ne daje previše prostora običnim ljudima da vide širu sliku, svakako ne i glavne uzročnike, no prije ili kasnije obrisi istine ovog rata ugravirat će se u kolektivnu povijest. Ovo je bio (nažalost još i jest) rat u širem kontekstu ambicija za globalnu geopolitičku hegemoniju. Projekt je stigao pred vrata Rusije i neumoljivo je imao namjeru porušiti sve prepreke. Ukrajina je tragičar, na čelu s katastrofalnim vodstvom koje si je dozvolilo da bude iskorišteno u širim planovima tog projekta.

Ukrajinski narod će jednog dana, koji nije daleko, dati svoj sud o tome, ali valja podsjetiti da Ukrajina nipošto nije jedina. Tragično je, ali istinito, Europa vrvi zemljama nedovršenog suvereniteta (i slabih moralnih smjernica) koje bi se na isti način dale žrtvovati i pokidati po uzoru ovom ukrajinskom.

Jedina nada, kako za Ukrajinu tako i za sudbonosne marionete poput nje, je da zaista gledamo širom otvorenih očiju prema totalnoj promjeni globalne paradigme. Trump se unosi nasilnički, stvara nelagodu, nervozu, ali možda iza svega stoji prebacivanje totalne globalne hegemonije natrag u gabarite SAD-a, jedne koncentrirane super-sile (koja, ako postane to što si je Trump zamislio, uskoro će ponovno biti globalni problem). S tim povlačenjem nestat će, bar na neko vrijeme, te silne potrebe za geopolitičkim žrtvovanjem cijelih nacija od strane modernih kvislinga koji šeću Europom na najvišim razinama. Bit će novih problema, stojimo na rubu totalnih trgovinskih sukoba, ali ako uspijemo maknuti vruće ratove iz svojih bližih i daljnjih susjedstva, to bi bio dobar epilog jedne megalomanske ere.