Rat protiv Irana više se ne može promatrati kroz prizmu prvih dana bombardiranja, kada se još moglo vjerovati da Washington i Tel Aviv pokušavaju proizvesti brzi psihološki slom, unutarnju paniku i političku paralizu vrha države. Ta faza nije uspjela, sad se to može s potpunom sigurnošću reći. Iranski sustav nije se raspao, nije došlo do kolapsa vlasti, a umjesto unutarnje dezorijentacije dobiven je tvrđi, homogeniji i opasniji protivnik. No, kada takva početna strategija propadne, logika imperijalne eskalacije obično ne ide prema priznanju pogreške, nego, kao što i vidimo, prema traženju nove razine pritiska.
Upravo zato sve ozbiljnije treba promatrati mogućnost kopnene operacije protiv Irana. Ne nužno velike invazije kakvu javnost zamišlja pod tim pojmom (kao u vrijeme Iraka), nego ulaska specijalnih snaga, marinaca, osiguranja ključnih točaka i pokušaja da se na terenu napravi ono što nije uspjelo iz zraka. Takva bi operacija gotovo sigurno bila predstavljena kao "ograničena", "kirurška" i "usmjerena na konkretne ciljeve", ali bi njezina stvarna politička funkcija bila puno šira - cilj bi bio pokazati da SAD još uvijek može prisiliti Iran na ustupak koji nije uspio izboriti bombardiranjem i pomorskim pritiskom.